Otključavanje: La La Land

Piše: Mladen Savković

U jednoj sceni, dok se Sebastijan i Mia lepršavo šeću između kulisa filmskog studija, a svuda oko njih cvjeta proljeće ljubavi njine, on izgovara rečenicu koja može biti ključna za razumijevanje cijele La La histerije: „U Los Anđelesu se sve vrti oko obožavanja, a ništa oko vrijednosti.“ Upravo ta rečenica višestruko se da primijeniti na vrtoglavi uspjeh filma „La La Land“ koji je nedavno osvojio rekordnih sedam Zlatnih globusa za jedno veče, uz niz drugih priznanja, i nametnuo se kao glavni kandidat za Oskara.

Reditelj Demijen Šazel uz pomoć Rajana Goslinga i Eme Stoun donosi priču o zaljubljenom paru koji pokušava da ostvari svoje snove u svijetu muzike (čitaj: džeza), odnosno u svijetu filma. Njihova ljubavna priča podijeljena je na godišnja doba, od zime do zime (čik pogodite kada ljubav cvjeta, a kada vene), tokom kojih pratimo Sebastijana i Miju od prvog susreta do poslednjeg pogleda.

007

Kao pravi zaljubljenik u zlatno doba za mjuzikl u Holivudu, ali i kao pravi štreber, Šazel svako malo servira reference na kultne raspjevane filmove, pozivajući se na svaki mogući stereotip koji odlikuje  taj žanr. Ono što predstavlja problem jeste to što se usled silnog obožavanja i odavanja počasti starijim filmovima Šazel zapravo manje bavio svojim filmom kao cjelinom. Tako svi stereotipi koje je uspio da okupi na jednom mjestu zajedničkim snagama nikada ne uspjevaju da prevaziđu sebe i ponude gledaocu nešto novo. Sve ostaje na nivou jednog klišea za drugim, pa „La La Land“ nikada ne nadilazi okvire romantične limunade, samo malo stilizovanije.

U čemu je problem? Prije svega u scenariju, iza kojeg takođe stoji Šazel. Rediteljskih rješenja ima čak nekoliko zanimljivih (od scene na bazenu do raznoraznih snimaka sa audicija na koje odlazi Mia). Muzika je takođe odlična i ne čudi što se album sa kompozicijama iz filma nalazi visoko na Bilbordovoj listi trenutno najprodavanijih albuma. Ema Stoun je više nego simpatična i dramatična iako je njen lik tužno pojednostavljen i prilično zanemaren. Rajan Gosling kaska, ali nije toliko strašno. Sve je savršeno stilizovano i upeglano, odlično snimljeno. Ali ništa od toga nije dovoljno da zamaskira prilično banalizovanu priču i jednolične junake.

015

Posebno je upadljivo to što je „La La Land“ skoro pa u potpunosti očišćen od bilo kakvih obrisa savremenog američkog društva, pa osim niza opštih mjesta u priči o dvoje zgodnih, mladih, heteroseksualnih bijelaca, umjetnika u pokušaju, ne nudi apsolutno ništa više. Naprotiv, toliko je duboko zagrizao u sterotipe bijele Amerike, a da toga ni u jednom trenutku nije svjestan ili bar to ne pokazuje. U takvoj sredini naravno da je glavni junak (čitaj: bijeli strejt muškarac) pravi heroj koji spasava glavnu junakinju u svom automobilu, ali spasava i onaj pravi džez od crnca (gle obrta!) koji se ispostavio maltene kao zlikovac koji kvari džez za nove generacije. Dodajmo to da su i Sebov omiljeni džez klub novi vlasnici pretvorili u… gle čuda – samba&tapas restoran. Kako su se samo drznuli…

Inače, film otvara odlična, možda i ponajbolja, scena plesa na autoputu, gdje zbilja vidimo da saobraćajna gužva kao metafora za muke i jade svakodnevice pogađa podjednako sve nas, svih boja, svih veličina i svih oblika i muzičkih ukusa. Kako je poslije toga sve skliznulo u romantičnu limunadu, pravo je čudo.

Na sve to dodajte i da je ovo ostvarenje premijerno prikazano u godini u kojoj Brodvej razvaljuje nagrađivani mjuzikl „Hamilton“ sa svim mogućim novim čitanjima već poznatih istorijskih lekcija, dok se na muzičkim top listama čak i Bijonse sjetila da na novom albumu „Lemonade“ zaigra na kartu svog afroameričkog porijekla. U poređenju sa oba navedena djela (koja je čak teško međusobno porediti jer je „Hamilton“ miljama ispred Bijonse), „La La Land“ djeluje sve samo ne zanimljivo i relevantno.

Ipak, Holivud je film dočekao sa gotovo univerzalnim pohvalama. (Hey girl, čak je pohvaljena i Goslingova gluma!) To donekle ne bi trebalo da nas čudi, s obzirom na to da Šazel u filmu ne skriva koliko je zaljubljen u svjetlucavi holivudski dekor, a do sada je više puta dokazano da Holivud obožava filmove koji obožavaju Holivud. Sjetite se samo kudikamo boljeg filma „Glumac“ (The Artist, 2011) koji je takođe osvajao nagradu za nagradom. Osim toga da je u pitanju nijemi, crno-bijeli film snimljen na početku XXI vijeka, pitanje je koliko se njih danas zaista sjeća nečega iz  tog ostvarenja.

013

Zato je više nego zanimljivo gledati kako američka filmska mašinerija sa hvalospjevima dočekuje ovu ušećerenu dozu spektakla i eskapizma, dodjeljujući mu nagrade jednom, dok drugom rukom upire na novoizabranog predsjednika SAD i jadikuje nad time kako da se, između ostalog, zaštite prava manjina i šarenoliki američki pejzaž. Da li će se desiti i trijumf na Oskarima? Saznaćemo 26. februara kada će po 89. put biti dodijeljene nagrade Američke filmske akademije.

Nažalost, publika u Srbiji i Crnoj Gori mora da se strpi neko vrijeme ukoliko želi da pogleda „La La Land“  u bioskopima, za razliku od ostatka svijeta koji film već gleda na velikom platnu i to u velikom broju, kao što je npr. slučaj i sa susjednom Hrvatskom, Bugarskom ili Kosovom. Za sada je kao uvod u 45. FEST najavljena specijalna projekcija filma, zakazana za 25. januar u bioskopu Cineplexx Ušće Shopping Center.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s