„Dugogodišnji urednik inozemnih izdanja Veljko Despot spominje primjer Bowiejevog albuma ‘Let’s Dance’ koji je u nas objavljen na isti dan kada i u čitavom zapadnom svijetu, 14. aprila 1983. Prodaja u bivšoj Jugoslaviji s 25 miliona stanovnika bila je  50.000 primjeraka, a u daleko većoj (60 miliona stanovnika) i bogatijoj Italiji tek 30.000 komada.“

Piše: Mladen Savković / Foto: Kultura umjetnosti

Nakon otvaranja prošle jeseni u Zagrebu, izložba „Jugoton – istočno od raja /1947-1991/“ od ove sedmice sve do marta 2016. godine biće otvorena u Muzeju nauke i tehnike u Beogradu.

Priča o prvoj i najvećoj muzičkoj izdavačkoj kući sa protora bivše Jugoslavije, ispričana kroz više od 150 omota ploča, kroz plakate, knjige, video-materijale, mašine i uređaje koji su note pop kulture proizvodili za celu SFRJ, ali i inostranstvo, biće obogaćena za beogradsku publiku specijalnim sadržajima kao i bogatim pratećim programom.

O Jugotonu, tom muzičkom carstvu istočno od raja, ekskluzivno za Ključaonicu govori jedna od autorki izložbe, Sanja Bahrah-Krištofić iz organizacije „Kultura umjetnosti“.

Jugoton – istočno od raja /1947-1991/
Izložbu organizuje: Muzej nauke i tehnike – Beograd
U saradnji: Tehnički muzej Zagreb; Kultura Umjetnosti, Zagreb
Autori izložbe: Mario Krištofić i Sanja Bahrah-Krištofić (Kultura Umjetnosti); Željko Staklarević, viši kustos Tehničkog muzeja iz Zagreba
Autor postavke: Marko Jovanović, dizajner, Muzej nauke i tehnike – Beograd
Više informacija možete pronaći OVDE.

Ključaonica: Kada je o Jugotonu reč, često se navodi da je to jedno od najuspešnijih socijalističkih preduzeća. U čemu je bila tajna Jugotona?

Bahrah-Krištofić: Jugoton, prva i najveća diskografska kuća bivše Jugoslavije, primjer je socijalističkog diva popularne kulture izraslog na krilima industrijalizacije i modernizacije u razdoblju od 1947. do 1991. godine.

Jedan od razloga uspješnosti Jugotona je bilo povijesno naslijeđe – diskografska kuća iz Dubrave nastala je na naslijeđu svojih prethodnika: Edison Bell Penkale (Zagreb, 1926–1937) i Elektrotona (Ljubljana, Zagreb, 1937–1945–1947). Te su tvornice bile, doduše, malog kapaciteta i radile u prilagođenim prostorima, ali – kao što navodi povjesničarka umjetnosti Jasna Galjer –  već dvadesetih godina ih je izdvajao vrlo dobar dizajn logotipa i etiketa, te oglasa poput onog autora Otta Antonionija na kojoj starac u odijelu stišće mladu djevojku dok plešu na njihove ploče. Te su dvije etikete objavljivale i strana izdanja, a oko 1927. počinje snimanje ploča na hrvatskom jeziku. Svjetska kriza ugasila je Edison Bell Penkalu, kasnije i Elektroton. Imovina Elektrotona je poslije Drugog svjetskog rata konfiscirana od strane FNRJ koji od 1947. radi pod imenom – Jugoton.

Drugi važan razlog navodi povjesničar Dean Vuletić u tesktu o političkim počecima Jugotona –  zaokret koji se dogodio nakon 1948. kada je KPJ izbačen iz Kominforma, međunarodne organizacije komunističkih partija, kao posljedica odbijanja sovjetske dominacije. Otvorenost Jugoslavije prema zapadnoj glazbi postala je veća, a u hrvatskoj republičkoj vlasti bilo je ljudi koji su shvaćali da popularna glazba ima političku i društvenu ulogu kao  dio kulturne politike. Već SKJ je 1957. godine vrlo priznao utjecaj popularne glazbe u smislu njezine političke i društvene moći, kao važnog oblika zabave. Prvi festival koji potiče upravo taj oblik razonode je Opatijski festival, održan 1958, a „skrojen“ po uzoru na talijanski Sanremo. Jugoton objavljuje singlicu s istoimenog festivala (kao i mnoge druge naslove popularne muzike), a sve je podržano i radijskim i TV emitiranjima.

Uz ove temelje, važan je svakako bio i direktorski te urednički tim, kao i većina zaposlenih po svim drugim sektorima: proizvodnji, propagandi, distribuciji. Osoblje s biografijama i potpisom; kvalificiran, stručan, entuzijastičan – pravi „dream team“ svoje struke. Dodajmo tome vlastitu proizvodnju ploča, kaseta i etiketa te mrežu vlastitih trgovina, dućana, salona diljem bivše Jugoslavije te dva predstavništva: u Beogradu (voditelj Obrad Jovović, prije njega Dragomir Ristić) i Sarajevu (Hamdija Salković). Što bi rekli – nebo je bilo granica.

Kako je Jugoton izgledao u svojim najslavnijim danima? Gde se ogledala njegova najveća snaga?

Jedan od generatora kasnijeg uspjeha bilo je pravodobno planiranje. Nova tvornica u Dubravi nastala je prema idejnim nacrtima arhitekta Igora Skopina (ujedno autora kompleksa susjednog Jadran filma). Dvije velike tvornice zabave dijelile su susjedstvo ali i tonski studio Jadran filma, tada najsuvremeniji europski tonski studio, čineći važnu funkcionalnu cjelinu. Sam Jugoton bio je organiziran tako da zadovolji sve potrebe svoje specifične proizvodnje, ali i visoke humane standarde radnog okruženja. U harmonično izgrađenim objektima nalazilo se sve od proizvodnje, ureda i slušaonice do restorana, liječnika, sportskih terena i parka. Oni koji su, to mirne duše mogu reći, imali sreću raditi u Dubravi, u granicama 35.000 četvornih metara, mogli su u odmoru uživati na uređenom malonogometnom igralištu ili u šetnji stazama tvorničkog kruga, raspolagati garderobama s wc-ima i tuševima; gablati, objedovati, pa i večerati u velikoj blagovaonici, koristiti prijevoz vlastite autobusne linije te usluge tvorničke liječničke i zubne ambulante.

U najproduktivnijim  godinama, tijekom sedamdesetih i osamdesetih, Jugoton je bio velika, odlično organizirana tvrtka.

Urednici, direktori, propagandisti, tehnolozi, dizajneri, vanjski suradnici s kojima smo razgovarali – Pero Gotovac, Dubravko Majnarić, Mirko Bošnjak, Veljko Despot, Siniša Škarica, Vojno Kundić, Đorđe Kekić, Veljko Lipovščak, Ivan Ivezić, Ivan Piko Stančić, Želimir Babogredac, Aleksandar Dragaš i drugi – svjedoci su brojnih komplimenata koje je Jugoton dobivao na račun izgleda, organizacije i uspješnosti poslovanja. Jugoton  je bio pridruženi član svjetskih koncerna EMI-ja, Decce i RCA-a.

Gotovo 30 godina direktor firme je bio legendarni Slavko Kupun koji je do svog umirovljenja 1977. godine izdigao Jugoton od male zanatske radione šelak ploča i plastičnih proizvoda u diva s pogonom od 32 hidraulične prese, kasetarnom, dobro opremljenim studijom u susjedstvu Jadran filma, urezivanjem i galvanizacijom, proizvodnjom  ploča i  kaseta. Sredinom osamdesetih vinilna diskografija je doživjela svoj vrhunac. Na našem tržištu godišnje se plasiralo 20 000.000 proizvoda od čega je Jugoton proizvodio značajnih 60%!

Na šta bi sve posetioce izložbe trebalo da uputi naziv „Istočno od raja“?

Naša izložba i istraživanje usredotočeno je na popularnu i rock kulturu koja se razvila pod okriljem Jugotona, a pod utjecajem polaganog otvaranja prema zapadu nakon razlaza SFRJ s Kominformom. Zapad je tada za stanovnike bivše Jugoslavije bio mjesto čežnje: šarenilo i obilje proizvoda, blagostanje, moda, zabava. Rijetki su pedesetih godina mogli putovati van Jugoslavije, a kasnijih godina odredišta poput Trsta i Graza koja su graničila s bivšom državom doživjela su procvat pod navalom kupaca našeg dijela Istočne Evrope, željnih robe koja nam je bila nedostupna. Tvornica u Dubravi bila je na istočnom dijelu grada, Zagreb je bio na Istoku (kapitalističke) Evrope – istočno od raja. Godine 1952. nobelovac John Steinbeck objavio je knjigu naziva „East of Eden“. U ovoj priči o dobru i zlu, ljubavi i prihvaćanju našli smo divan citat koji se lako primjenjuje i na temu ove izložbe: „And finally comes culture, which is entertainment, relaxation, transport out of the pain of living.“

U najavi izložbe navodi se da ova postavka „istražuje vizuelnu kulturu i uticaj razvoja tehnologije na diskografsku industriju“. Možete li da navedete neke od primera koje pamtimo iz pop kulture bivše Jugoslavije, a u kojima se ovaj uticaj možda i najupečatljivije odslikavao?

Razvoj tehnologije proizvodnje ploča i kaseta odrazio se na bržu i veću prisutnost pojedinih proizvoda na tržištu. Samim tim je i utjecaj pop-rock muzike ali i omotnica, dizajna koji su ih pratili bio ogroman. Naše tržište je izvrsno “upijalo” ovaj žanr: od domaćih do svjetskih izdanja. Dugogodišnji urednik inozemnih izdanja Veljko Despot spominje primjer Bowiejevog albuma „Let’s Dance” koji je u nas objavljen na isti dan kada i u čitavom zapadnom svijetu, 14. aprila 1983. Prodaja u bivšoj Jugoslaviji s 25 miliona stanovnika bila je  50.000 primjeraka, a u daleko većoj (60 miliona stanovnika) i bogatijoj Italiji tek 30.000 komada.

Što se tiče utjecaja na vizulanu kulturu, utjecaj je bio drugačiji po pojedinim dekadama.

Nakon napuštanja “tipskih” ovitaka u pedesetima sigurno mnogi pamte omotnice Opatijskog i Zagrebačkog festivala zabavne glazbe s kraja pedesetih i iz šezdesetih s fotografijama na kojima su naši gradovi izgledali kao mediteranske i evropske metropole, mondena ljetovališta. Zatim kolor fotografije izvođača na prvim pop-rock omotnicama na kojima  se najšira publika mogla informirati o modnim trendovima, hipi-uzorcima, hlačama i najnovijim frizurama. S razvojem žanra, umjetnici su željeli i bolje ovitke – one koji govore o njihovoj muzici. Tu svakako spada omot prve Yu rock ploče Grupe 220: „Naši dani“ iz 1968. godine koji dizajnira sam Drago Mlinarec, zatim omot LP-ja Arsena Dedića „Čovjek kao ja“ koji je 1969. dizajnirao Mihajlo Arsovski s fotografijama Zvonimira Goloba. Opus omotnica Dragana S. Stefanovića za singlice i LP izdanja Bijelog Dugme ili dizajn Mirka Ilića za Prljavo kazalište (1979, izdavač Suzy, Zagreb), samih članova Idola i Goranke Matić za album „Odbrana i poslednji dani“ iz 1982, kao i mnogi drugi postali su dio popularne kulture, opće mjesto reference jednog povjesnog razdoblja.

Važnosti dizajna je pridonjela i prezentacija – arhitektonska rješenja dućana i trgovina, prezentacija ploča u izlozima, već početkom šezdesetih. Kao što u katalogu izložbe piše Andreja Der Hazarijan Vukić: „Adaptaciju zagrebačkog Salona ploča izvodi 1962. godine poznati arhitekta Vjenceslav Richter… Ovaj odabir govori o priklanjanju odgovornih ljudi Jugotona recentnom likovnom jeziku u oblikovanju vizualnog identiteta poduzeća.“ Jednostavne linije, velike staklene plohe, svjetlo: sve je doprinjelo dojmu da je svaki Jugotonov izlog mala galerija u kojoj se publici izlaže nešto važno, nešto što bi željeli imati, kupiti.

Kako je teklo prikupljanje materijala za izložbu? Na koji ste eksponat posebno ponosni?

U Croatia Recordsu danas postoji arhiva nekadašnjih Jugotonovih izdanja – tzv. fonoteka. Pored muzičkih zapisa u ovoj arhivi čuvaju se i omotnice ploča pripadajućih izdanja. Ova ogromna arhiva je poslužila kao osnovni izvor informacija nama kao i Jasni Galjer te Andreji der Hazarijan Vukić u istraživanju djelova koji su se ticali dizajna i arhitekture Jugotona.

Pored Fonoteke dio povjesne građe smo našli u skladištu Jugotona: knjige s nacrtima izgradnje i proširenja tvornice u Dubravi arhitekta Skopina, kao i jednu knjigu Radničkih savjeta iz 1960, te knjigu utisaka. Dio materijala nam je ustupio nekadašnji urednik stranih izdanja Veljko Despot koji je osobno upoznao i fotografirao se s nekima od najvećih imena domaće i svjetske pop-rock muzike, brojne reklamne fotografije ustupio nam je voditelj propagande Đorđe Kekić, svoju arhivu otvorio dugogodišnji dizajner Ivan Ivezić… Druge materijale koji nisu postojali u javnim ili privatnim arhivima tražili smo po second-hand dućanima ploča, na buvljacima, u našoj osobnoj arhivi. Budući da smo Mario i ja bili vanjski suradnici, dizajneri Jugotona niz godina, a i kao veliki kolekcionari, dio građe smo popunili iz vlastite arhive iz koje je zapravo 90% omotnica na izložbi.

Smiješno – ali ponosni smo na sve. Posao prikupljanja je bio dugotrajan a svaki komad ima svoju priču: svaka zlatna ploča, figura žune, fotografija, omotnica, plakat.

Ove godine njujorška MoMA u svoju kolekciju uvrstila je i veliki broj omota albuma bivših jugoslovenskih muzičara i grupa. U razgovoru sa Mirkom Ilićem, čiji su se radovi takođe našli u tom izboru, saznao sam da trenutno u zapadnim zemljama postoji veliko interesovanje za ono što se radilo u drugoj polovini XX veka kod nas na polju umetnosti i popularne kulture. Da li i vi delite to mišljenje? Da li je možda neka od institucija van naše regije pokazala interesovanje za ovu izložbu o Jugotonu?

Vijesti o uvrštenju nekih omota ploča u MoMA kolekciju nas je jako obradovala. Sretni smo što imamo ljude poput Mirka Ilića koji nas mogu zagovarati u svijetu, u tako važnim institucijama. Neki od omota uvrštenih u njihovu kolekciju apostrofirani su i na našoj izložbi. Muzej nauke i tehnike je napravi veliki posao s prijevodom cijelog opsežnog kataloga na engleski jezik, što je prvi korak prema pregovorima za bilo koje strano tržište ili galeriju.

Poslednjih godina sve su učestalije izložbe, knjige ili pak filmovi, koje se bave određenim segmentima popularne kulture i svakodnevnog života u SFRJ. U Beogradu je, na primer, veliku pažnju privukla i nostalgična izložba „Živeo život“, koja je takođe putovala i regijom. Nešto kritičkiji osvrt imala je izložba Muzeja istorije Jugoslavije „Jugoslavija od početka do kraja“. Koliko posetioci ovakvih izložbi mogu da se otrgnu nostalgiji i da sagledaju tematiku sa određene kritičke distance? Da li ste i vi kao autori postavke išli ka tome?

Kulturološka i povijesna istraživanja fenomena popularne kulture iz doba socijalizma važna su za razumijevanje tog perioda ali i njegovo nasljeđa, onog što živimo i gledamo danas. Bez sentimenta radili smo ovaj projekt. Upravo zato su za svaki dio bili zaduženi stručnjaci koji su o pojedinom segmentu napravili istraživanje i iznjeli svoj stav. Naglasak izložbe i knjige nije na niti jednom pojedinom razdoblju, pa tako niti na Novom Valu. Mada smo bili njegovi protagonisti – Mario je krenuo s fotografijom za prvu punk singlicu Prljavog kazališta 1978. godine u izdanju Jugotona, kasnije smo zajedno radili s bendovima Dorian Gray, Denis&Denis, Filmom, Parnim Valjkom itd – danas smo „zaljubljeni“ upravo u dva razdoblja dizajna: onaj kada su prevladavali tipski omoti koji su u sebi imali elemente stila grupe EXAT 51 te šezdesetih koje su donjele izuzetna dizajnerska rješenja.

Da li imate podatke o broju posetilaca? Kakvu su utisci iz Zagreba?

Zagrebačku izložbu je obišlo je više tisuća posjetitelja, a medijski odjek je bio  fenomenalan: sve važnije novine, izdanja, portali, TV i radio stanice s područja Zagreba, Hrvatske i regije objavile su vijesti o izložbi uz niz razgovora, fotografija, video zapisa. Mislim da možemo nabrojati više od stotinu medijskih objava i to od stručnih, vezanih upravo uz povijest dizajna, tehnologije, kulturološke osvrte; preko popularno-stručnih osvrta do onih namijenjenih najširoj publici, bogato opremljene fotografijama ili snimkama.

Čime će sve biti obogaćena postavka u Beogradu? Koji vam se od ovih novih eksponata čini posebno zanimljivim i zašto?

Beogradsko izdanje izložbe biti će obogaćeno novim odabirom fotografija za postav – npr. snimkama trgovina na području grada i Srbije, ali i video zapisima nastalima za vrijeme trajanja izložbe: TV prilogom s dokumentarnim snimcima Jugotona iz vremena rada u Ilici, dakle prije gradnje novih pogona u zagrebačkoj Dubravi, razgovor sa svim autorima cjelina te razgovori koji su se tijekom izložbe vodili s bivšim djelatnicima, upravom, urednicima. Upravo ovi TV i video zapisi su vrijedan doprinos razumijevanju teme, ekvivalent cjelini intervjua s bivšim djelatnicima. Njihova svjedočenja objašnjavaju djelove priče za koje nije postojala dokumentacija koje je velikim dijelom nestala u doba pretvorbe i privatizacije.

Izložba „Jugoton – istočno od raja /1947-1991/“ otvorena je u Muzeju nauke i tehnike u Beogradu, od 23. decembra 2015. do marta 2016. godine.