Kada je King u pitanju, neminovne su rasprave o tome da li je on dobar pisac ili samo dobar prodavac žanrovske književnosti?

(Za Ključaonicu piše: Nađa Bobičić / Bookvica.net)

Četiri novele Stivena Kinga objedinjene u knjizi „Četiri godišnja doba“ objavljene su prošlog mjeseca u ediciji Žanr izdavačke kuće Booka. Ova je knjiga prvi put objavljena 1982. godine, ali svakako ima smisla objaviti je i u prevodu više od trideset godina kasnije. Prije svega publiku ova knjiga može privući i zbog toga što su čak tri, od četiri novele koje je čine, uspješno ekranizovane u holivudskoj produkciji. Knjigu otvara novela „Rita Hejvort i iskupljenje u Šošenku“, prema kojoj je snimljen kultni film „Bjekstvo iz Šošenka“, režisera Frenka Darabonta, 1994. godine. Prema drugoj noveli „Nadareni učenik“, u režiji Brajana Singera, 1998. godine snimljen je istoimeni film, dok je treća novela „Leš“ ekranizovana 1986. u filmu naslovljenom „Ostani uz mene“ režisera Roba Rajnera. Četvrta novela „Metod disanja“ još uvijek nije ekranizovana, što nikako ne znači da je manje zanimljiva od prethodne tri.

Kada je King u pitanju, neminovne su rasprave o tome da li je on dobar pisac ili samo dobar prodavac žanrovske književnosti? Jedan od najznačajnijih teoretičara književnosti Harold Blum već 2003. godine oglasio se kao Kingov ogorčeni protivnik, kada je činjenicu da je te godine King od strane „National Book Fondation“ dobio Medalju za izuzetan doprinos američkoj književnosti shvatio kao degradaciju nacionalne nagrade, čak i uvredu za prethodne dobitnike. Ipak, i pored kritika na Kingov račun, izvjesno je da je riječ o piscu velikog pripovjedačkog talenta, koji može da eksperimentiše sa različitim žanrovima. Njegov opus jeste vrlo obiman i ne može se baš za svaki roman, kratku priču i novelu reći da su na istom umjetničkom nivou, ali novele objedinjene u knjizi „Četiri godišnja doba“ zanimljive su i kao pregled svega onoga što je King u stanju da napiše, kao i toga koje su različite književne tradicije na njega uticale.

Novela „Rita Hejvort i iskupljenje u Šošenku“ za temu ima pokušaj nevinog zatvorenika, po profesiji knjigovođe, da pobjegne iz ozloglašenog zatvora. U načinu na koji King tretira prostor zatvora, kako dolazi do bjekstva, očigledan je Poov uticaj. Riječ je naime o sposobnosti junaka da racionalano i strpljivo nađe izlaz iz gotovo nemoguće situacije. Ipak, za razliku od Poa, koji je iza mogućnosti svojih likova da se osobode u stvari prikazivao moć racionalnosti (sjetimo se, recimo, priče „Bunar i klatno“), kod Kinga je ta racionalnost u službi otpora nepravednom sistemu.

Osim glavnog lika u noveli, postoji i lik pripovjedača, koji je jedan od osuđenika i koji, iako se isprva skromno predstavlja kao onaj koji samo želi da nam prenese priču o jednom posebnom zatvoreniku, u stvari ima ključnu ulogu. Konačno, on je fokus iz kojeg i mi tumačimo događaje. Naspram ova dva lika nalaze se kolektivni likovi korumpiranih zatvorskih čuvara i likovi zatvorenika. Mada su svi zatvorski čuvari moralno problematični i uključeni u korupciju na više nivoa, ni zatvorenici nijesu unifikovani, niti idealizovani. Čak i takvi zatvorenici, međutim, postaju nam mnogo draži od zatvorskih službenika, i tu se pokazuje Kingovo izvrsno spisateljsko umijeće. Poput velikih pisaca realizma, koji su nam približavali likove sa margine, od Balzaka do Dikensa, ni Kingovi zatvorenici nam više nijesu samo zazorni. Usljed uvida u njihov svijet, i to iz perspektive jednog od zatvorenika, moguće je uočiti odnose moći kakvi su dominatni unutar kao i izvan zidova Šošenka. Konačno, „navijati“ za oslobođenje zatvorenika mora biti logično kada uočimo koliko u Šošenku vladaju pravila igre ne mnogo različita od ovih u „slobodnom“ svijetu.

U drugoj noveli „Nadareni učenik“ tematizuje se jedno od najkontroverznijih etičkih pitanja XX vijeka – a to je koliko je nacizam „sistemska“, kolektivna ideologija Trećeg rajha, koja je konačnim slomom Hitlerove Njemačke 1945. pobijeđena, a koliko je to ideologija kojoj je, zapravo, podložan svaki pojedinac. Kada nadareni srednjoškolac iz SAD, vrlo zainteresovan za zločine počinjene od strane nacista, otkrije da se u komšiluku krije jedan od najvećih nacističkih zločinaca, odluči da nacistu ne prijavi sudu već da ga do detalja sam ispituje, čime granica između znatiželje i zločina postaje sve manje jasna. Ponovo prateći raniju književnu tradiciju, King oblikuje mladog ispitivača i starog zločinca kao kontrastni par, koji se međusobno upotpunjuje, sve do trenutka dok ne postane jasno da je riječ o dva lica istog lika. Ta teza, o tome kako nacista čuči u svakom od nas, i da mu samo treba prilika i pogodna sredina da se razvije u krvožednog mučitelja, ono je što ovu novelu čini ujedno zazorljivom, ali i privlačnom, baš kao što stariji nacista djeluje na mlađeg učenika.

Iako odlično dinamički uobličena u prvom dijelu, King do kraja novele zalazi u žanrovski stereotip, time što svoja dva junaka svodi na sadiste. Time se početna pretpostavka umnogome „razblažuje“, u odnosu na početno i nužno osjećanje samoispitivanja i samozazornosti od suočavanja sa nacistom u svakom od nas, čitatelja i čitateljki. Autor je demonizovao nacizam, umjesto da je ponudio ideološku kritiku nacizma i njegove genetske srodnosti sa kapitalizmom. Moguće je bilo iskoristiti početni potencijal novele, da se etičkom pitanju kako i gdje nastaje nacizam pristupilo iz nekog drugog ugla. Samo jednu od mogućih kritika dala je već Hana Arent kada je kritikovala ovakvu praksu demonizacije zla, tumačeći suđenje Ajhmanu u Jerusalimu. Ali i pored ovog ograničenja, novela „Nadareni učenik“ provocira taman dovoljno da ju vrijedi pročitati, barem zbog potencijala koji ima da pokrene još uvijek nezgodna pitanja o prisutnosti nacizma u savremenom društvu.

Treća novela „Leš“ svojevrsna je obrazovna novela, jer je nešto manjeg obima nego što bi to bio obrazovni roman, a i zbog svoje usredsređenosti na jedan događaj. King piše o avanturi četiri druga, koji su se uputili na višekilometarsko pješačenje ne bi došli do leša dječaka koji se nesrećnim slučajem zagubio i bio pregažen od strane voza. Na tom kratkom putovanju, za ove tinejdžere, punom prepreka, autor daje širi opis društva, ali i prikazuje kako ovi dječaci iz ekonomski devastiranog kraja odrastaju.

King se i u ovoj noveli, kao i u prethodne dvije, pokazuje kao autor kojem uspijeva da dinamično prikaže međuljudske odnose, koristeći isprobane književne postupke. Ako je u noveli „Rita Hejvort i iskupljenje u Šošenku“ hronotop bio određen zatvorenim i statičnim prostorom zatvora i vremenom, tačnije godinama, na koje su zatvorenici osuđeni, u ovoj noveli vrijeme je svedeno na časove, ali je zato prostor otvoren, određen kilometrima koje družina prelazi. Sa druge strane, sličnost sa novelom „Nadareni učenik“ jeste pak u tome što se opet insistira na odnosu dvojice drugova. I njih dvojica, kao i nadareni učenik i nacista, funkcionišu kao par. U slučaju dvojice tinejdžera, pripovjedač je budući pisac, zahvaljujući čemu mu je jedinom iz družine i omogućeno da se klasno izdigne u odnosu na ostale iz kraja, dok je njegov prijatelj deprivilegovan, jer ima oca nasilnika. Na putu ka lešu, dječaci postaju svjesni svog društvenog položaja, svojih ograničenja, ali i svojih potencijala da ispune cilj koji su naumili, i na taj način, simbolički oličen u lešu, kao direktnom susretu sa smrću, oni bivaju inicirani u svijet odraslih.

Posljednja novela „Metod disanja“ razlikuje se od svih prethodnih. Dok su one bile dominatno muške priče, sada je prvi put u fokusu ženski lik, iako je dat iz muške perspektive. Okvirna priča ove novele dešava se u klubu sredovječnih i starijih muškaraca, koji se okupljaju u jednom zagonetnom stanu u Njujorku kako bi pripovijedali zanimljive priče. Baš ova priča, kao posebno intriganta i zazorna ispripovijedana je neposredno pred Božić, i to od strane doktora, koji je bio svjedok događaja. Riječ je o mladoj djevojci koja neplanirano ostaje trudna, ali koja je vrlo odlučna da iznese svoju trudnoću i rodi dijete, uprkos svim preprekama, kao i osudama sredine. Njen doktor, pripovjedač, i ona razvijaju platonski odnos pun međusobnog poštovanja. Ova, donekle čudna djevojka, svakako misteriozna, kako za doktora, tako i za nas, jer je posmatramo iz njegove perspektive, imaće jeziv, neprirodan porođaj.

Naspram racionalne i, za vrijeme u kojem se priča odvija, inovativne doktorove ideje o metodu disanja koji bi trebalo da pomogne trudnicama pri porođaju, kao i naspram djevojčine krutosti u organizovanju svog života i finansija, svi čudni i zazorni tragovi, koji su se uglavnom mogli naslutiti u pojedinim detaljima i atmosferi priče, dobijaju fantastičan i groteskan obrt pri činu rođenja. I baš to odlaganje obrta, ta strpljivo razvijana groteska, kako u okvirnoj, tako i u središnjoj priči, ono je što posljednju od ove četiri novele čini posebno stilski i umjetnički uspjelom. I pored stereotipnih likova, osjećaj zazornosti i potisnute groteske, koja konačno kulminira, „Metod disanja“ određuje kao vrlo promišljen i efektan tekst. Možda baš zbog te potajne napetosti, te žanrovske grotesknosti, kada od jedne, uslovno rečeno, ljubavne novele, središnji zaplet dobije eksplicitne elemente horora, povezanog ovoga puta ne samo sa smrću, već i sa rođenjem, te ontološke napetosti koje nema u prethodnim novelama, ova novela do sada nije bila zanimljiva za holivudsku adaptaciju.

Knjiga „Četiri godišnja doba“ može biti primarno zanimljiva čitateljima i čitateljkama koji su gledali filmove adaptirane na osnovu tri od četiri novele koje je sačinjavaju. Ali ona je mnogo više od predloška za holivudske filmove i može biti izazovna za različita književna tumačenja, prije svega kao pregled različitih tehnika i žanrova kojima King, i kao žanrovski, ali i kao produktivan pisac vlada, kao i na nivou svake novele pojedinačno.