Ficdžeraldovim tragom: „Veliki Getsbi“ za XXI vijek

Prvi roman Vesne Goldsvorti „Gorski“ objavljen je u autorkinom prevodu u Geopoetici, uz izvorni engleski original i prevode na bugarski, holandski, italijanski, katalonski, njemački i švedski.

Piše: Nađa Bobičić

Foto: Mladen Savković / Ključaonica
Foto: Mladen Savković / Ključaonica

Roman je već serijalizovan i na Radiju 4 BBC-ja. Autorka preuzima priču „Velikog Getsbija“ kako bi prikazala ruske oligarhe u Londonu. Pripovjedač je, kao i u Ficdžeraldovom klasiku, neko izvan oligarškog kruga, u ovom slučaju, knjižar srpskog porijekla.

Kada u malu londonsku knjižaru u kojoj se prodaju nezavisna izdanja, i koja jedva da opstaje u vrijeme dominacije Amazona, ušeta bogata Ruskinja, udata za engleskog buržuja, zainteresovana za istoriju kasne sovjetske konceptualne umjetnosti, pripovjedaču Nikoli Kimoviću polako se počinju otvarati vrata ekstremno bogatog svijeta oligarha. Bolje rečeno, pripovjedač dobija priliku da, samo kroz ključaonicu, proviri u ovaj svijet, nikada zaista ne dobijajući ulogu značajniju od posmatrača. Kao i u slučaju „Velikog Getsbija“, autorka je prepoznala potencijal ovakvog Ficdžeraldovog postupka, jer pripovjedač može biti bilo ko od nas, ako bi nam se jednog dana „posrećilo“ da se približimo svijetu bogataša i novobogataša. U stvari, baš pripovjedač je taj iz čijeg fokusa posmatramo druge likove, zato je on taj koji ima moć da oblikuje priču. Kako su i čitatelji i čitateljke u sličnoj poziciji onih koji samo sa strane prate događaje u toku čitanja, nužno dolazi do saučesništva između njih i pripovjedača.

Pošto se pripovjedaču neminovno dopada Natalija Samerskejl, on odlučuje da mala knjižara u kojoj radi bude opskrbljena velikim brojem izdanja iz oblasti koja zanima ovu savremenu Dejzi. U knjižari se pojavljuje i Gorski, glavni lik, savremeni Getsbi. Gorski gradi dvorac, kako ćemo kasnije saznati, zamišljen kao savremeni Tadž Mahal, za svoju dragu. Zato su mu potrebne Nikoline usluge, kako bi napravio najbolju biblioteku sa prvim izdanjima najvećih klasika, ali i sa svim knjigama vezanim za sovjetsku konceptualnu umjetnost. Priča se dalje razvija kao i u Ficdžeraldovom romanu, što je efektan književni postupak, jer iako čitatelji i čitateljke prepoznaju scene iz klasika napisanog prije gotovo stotinu godina, nikada nijesu sigurni u kom će se pravcu dalje priča razvijati, odnosno da li će autorka odlučiti da ostane vjerna originalu ili će se postmodernistički poigrati s tekstom. Sa druge strane, takav postupak nas navodi i da nužno pronalazimo sličnosti između kapitalizma s početka XX vijeka i savremenog neoliberalizma. Autorka, tako, prikazuje grotesknost pretjeranog bogatstva, neumjerenost u svemu, pa tako i u emocijama, odglumljenu melanholiju i depresiju.

51wiOlWhFmLGoldsvorti je promišljeno osavremenila klasik kakav je „Veliki Getsbi“. Ona se nije samo zadržala na pukom kopiranju, već je poznatu priču uspjela da razvije pažljivo oblikujući likove, ujedno ostajući bliska originalu, ali ne ostajući u njegovoj sjenci. Autorka je uspjela da izbjegne zamku u koji je upao Baz Lurman, u ekranizaciji „Velikog Getsbija“ iz 2013. godine. Tačnije, on je samo izborom muzike, što je možda i najuspjeliji segment filma, dao promišljeno čitanje klasika, ali se na tome, nažalost, i završila njegova autorska inicijativa.

Ipak, ono gdje autorka iznevjerava original čini se i najproblematičnijim dijelom njenog dobro osmišljenog i stilski uvjerljivo napisanog teksta. Na kraju romana, za razliku od Ficdžeraldove Dejzi, čiji idealizovani lik biva dekonstruisan, jer ona postaje ubica, kojoj se i ubistvo oprašta, a pokazuje se i kao bezosjećajna u odnosu na Getsbija, ali zato uvijek ostaje zaštićena u svojoj privilegovanoj klasnoj poziciji – Natalija ostaje idealizovana, melanholična draga. Iako nakon čitanja većina čitatelja i čitateljki, omamljena pripovjedačevim idealizovanjem, poželi da Dejzin lik Ficdžerald do kraja ostavi idealizovanim, takav kraj nije opravdan ostatkom romana. Koliko je uvjerljiv pripovjedač pokazuje činjenica da je Dejzin lik i u kritici ostao neproblematizovan, a roman čitan kao ljubavna priča sve do 1978. kada je feministkinja Džudit Feterli ponudila drugačije čitanje, u čijem je središtu kritika klasnog društva.

gorski_vvPočetna postavka Goldsvorti takođe je bila na ovom tragu, jer je priču prebacila u savremenost tako što ju je vezala za ruske oligarhe, koji su se obogatili raspadom SSSR-a, koji dolaze u London kao nova klasa u želji da se izjednače sa britanskom višom klasom. Ipak, na kraju se odlučuje da promijeni početnu Ficdžeraldovu priču. Natalijin lik ipak je manje kompleksan od Dejzi, jer je ona ćerka sovjetskog patriote, neiskvarena je i poštena, a primarni cilj joj je bio da zaradi novac za studije. Natalija ostaje simbol toga kakva se cijena u kapitalizmu plaća da bi se prešlo iz niže u višu klasu. Sa druge strane, Dejzi je sve vrijeme pripadnica više klase. Kada se Ficdžeraldov roman čita kao kritika klasnog društva, Dejzi od pasivnog ženskog lika, idealizovane dame, postaje centralni lik, najbolji primjer iskvarenosti više klase i načina na koji se diskurzivno ta klasa brani od moralne odgovornosti. Time što je Natalijin lik, međutim, prikazan kao moralno neproblematičan, u romanu Vesne Goldsvorti akcenat je sa klasne kritike višeg staleža pomjeren na prikaz klasne (ne)pokretljivosti.

No, i pored mogućih kritika načina na koji je do kraja formiran lik Natalije, „Gorski“ je vrlo uspio postmodernistički roman, u kojem je autorka kao prototekst uzela Ficdžeraldov klasik, ali ga je uvjerljivo prenijela u savremeni trenutak.

Advertisements

One Comment Add yours

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s