Piše: Nađa Bobičić

Ovog je ljeta u bisokopima veliku pažnju privukao animirani film „U mojoj glavi“, koji je za temu imao prikazivanje psiholoških mehanizama u glavi djevojčice Rajli. Zaplet filma i trenutak kada djevojčica bude suočena sa emocijom Tuge poklapa se sa odlukom njenih roditelja da se presele u veći, nepoznat grad, gdje je Rajli usamljena, jer ne poznaje nikoga, a ni roditelji nemaju vremena za nju. Osim lika djevojčice, glavni su likovi emocija Radosti, Tuge, Gađenja, Bijesa i Straha. Autori ovog animiranog filma su se konsultovali sa naučnicima, kako bi što vjernije prikazali psihološke procese i karakteristike ličnosti, koje se ne tumače esencijalistički, već je akcenat na tome da se čovjek stalno mijenja, a sa tim promjenama mijenjaju se i njegova sjećanja, njegove emocije, način na koji uspostavlja i održava odnose sa drugim ljudima. Ono što je zaključak filma, i trenutak u kojem djevojčica stupa u fazu puberteta, saznanje je da sjećanja nijesu samo tužna ili srećna, već da ona istovremeno mogu da podstiču čak i na suprotstavljene emocije, kao što su to emocije tuge i sreće. Ipak, i pored toga što do kraja filma Tuga, iako stereotipno prikazana, dobija svoje mjesto pored Radosti, animacija je urađena u svijetlim bojama, tako da je očekivano da i pored svih porodičnih problema sa kojima se glavna junakinja suočava, kraj bude srećan.

PROČITAJTE: „U mojoj glavi“ ili Zašto nam je Tuga toliko privlačna?

Slična je i tema knjige za djecu „Brat Vuk“ (Karla Maja de Almeida, ilustrovao Antonio Žorž Gonsalveš, Kreativni centar, Beograd 2015), u kojoj je pripovjedačica, iz čije „glave“ pratimo zbivanja i koja nam komentariše događaje, mala Žir, djevojčica koja takođe mora da odraste i da se suoči sa čestim selidbama i sa ekonomiskim problemima svoje porodice. Za razliku od filma „U mojoj glavi“, gdje je tema djevojčicinog odrastanja prikazana prije svega iz ugla psihologije, u knjizi autorke De Almeide osim na psihologiji insistira se i na ekonomskim i socijalnim razlozima koji dovode do odrastanja male Žir. Takođe, mala Žir nije jedinica, već ima starijeg brata i sestru.

Još jedna sličnost između ova dva umjetnička djela jeste u tome što postoje dva nivoa priče, jedan realističan, i drugi koji zalazi u fantastično. U filmu, realističan je spoljašnji svijet, dok je svjet u Rajlinoj glavi, ma koliko imao posljedice po realni svijet, prikazan kao fantastični svijet, sličan svijetu zemlje čuda iz priča o Alisi. Ova podvojenost se u knjizi ogleda kako na formalnom nivou, jer knjigu osim teksta čine i jako dobre ilustracije; tako i na dva narativna plana, od kojih je jedan priča o prošlosti, odnosno o tome kako je došlo do raspada jedne porodice, a drugi je priča o putovanju, „ekspediciji“ Žira i njenog oca Crnog Losa.

Kao što Rajli ima svog izmišljenog prijatelja, koji u jednom trenutku mora da nestane iz njenog sjećanja, kako bi mogla da odraste, što je i jedna od najemotivnijih scena u filmu, tako i Žir ima prijatelja haskija Malika. I Žir ostaje bez svog prijatelja, ali u ovom slučaju on nije samo metafora za jedan psihički mehanizam, već i on funkcioniše na dva nivoa. Na prvom, on je „realan“ koliko i Žir i njena porodica, i on sa njima prolazi sve nedaće, da bi u jednom trenutku bio doslovno izbačen iz kuće i prepušten sebi. Time se diskretno skreće pažnja i na kod nas sve veći problem napuštanja domaćih životinja i nebrige o njima, te sveopšte neekološke društvene neodgovornosti prema životinjama i prirodi uopšte. Na drugom nivou, Malik je dio fantastičnog svijeta legendi i mitova, iz kojih su i izvedena imena Žir i njene porodice, iako oni imaju i obična imena koja se usput pominju. Kako se razvija Žir, tako i Malik do kraja knjige postaje brat Vuk, čije je oči prate i koji dobija mitsku moć.

Osim lika Žir, posebna se pažnja poklanja liku oca Crnog Losa. On je sanjalica, istraživač u najširem smislu, i on je taj koji vodi Žir kroz avanturu, uči je geografiji, legendama, istoriji, opštem obrazovanju. Imena majke i oca, Blanš (bijela) i Crni Los, ukazuju na to da su ova dva lika zamišljena kao antipodi. Dok je majka bliža polu realnosti, to je otac nerealni sanjar. Putovanje Žir i Crnog Losa napisano je kao svojevrstan dječji road novel. U jednoj od najefektnijih ilustracija vidi se Žir kako gleda kroz prozor automobila, čime se i na vizuelnom nivou ističe njena tačka gledanja i prostorna pozicija iz koje posmatra svijet. Autorka se ove linije podjele između likova drži do kraja knjige, kada konačno dolazi do potpunog odvajanja ova dva svijeta. U takvoj podjeli Crni Los, ma koliko pokušavao da svoje snove ostvari u materijalnoj realnosti, nailazi na sve veća razočarenja, do posljednjeg i najvećeg, poslije kojeg ne može biti povratka. Ta bespovratnost je prikazana metaforično, u sceni u kojoj Crni Los kaže policajcu da ne može da se vrati putem kojim je stigao. Takođe, ovaj put kojim se može ići samo ukrug, prikazan je u ilustracijama kao uski, krivudavi put na crnoj pozadini, što je samo jedan od primjera kako ilustracije prate tekst i postaju podjednako važan dio knjige. One su date u kontrastu crne i bijele boje, kao i kontrastirani likovi i njihovi svjetovi, ali su između njih razne nijanse plave boje, koja simbolizuje malu Žir, sa kojom se knjiga i završava.

Film „U mojoj glavi“ i knjiga „Brat Vuk“ odličan su primjer toga kako je moguće prikazati odrastanje tako da se ne podliježe rodnim stereotipima. Obije glavne junakinje su djevočice koje pokušavaju da nauče kako da funkcionišu u svijetu. Osim što se u ova dva umjetnička djela prikazuju slične teme, te ih je moguće upoređivati, važno je primijetiti i koliko su u stvari različita, što je najočiglednije u vizuelnom segmentu. Različitost prije svega proističe od odabira pristupa temi, tačnije od insistiranja na veselom i intenzivno šarenom pristupu u filmu, odnosno svedenom i intermedijalnom pristupu u knjizi.

I film, i knjiga zaokružena su ostvarenja, koja podstiču na dijalog. Insistira se na različitim perspektivama, a posebna pažnja se obraća na dječju perspektivu, koja se u društvu često karakteriše kao neravnopravna, nedovoljno razvijena, na neki način nedorasla percepciji odraslih. Kako zbog tih razloga, tako i zbog vizuelene zanimljivosti u slučaju filma, odnosno estetskih kvaliteta ilustracija u slučaju knjige, ova djela mogu podjednako biti izazovna i djeci i starijima.