Endru Stegal – O odlascima, majkama i sinovima

Piše: Mladen Savković

“Nadam se da ću bar godinu dana živjeti u nekom velikom gradu, pored Londona, možda u Njujorku ili Parizu. Ali kada ostarim, želim da živim na selu, negdje na jugu Francuske,  da čuvam koze. To je moj emotivni dom, mesto gde bih mogao da uzgajam decu”, mašta o starosti britanski reditelj Endru Stegal (Andrew Steggall), dok sa sebe skida sloj po sloj garderobe koja ga čuva od prohladnog beogradskog vazduha. Beograd mu se, takođe, čini sasvim privlačnim za život. Ne pretjerano velik, ali ljubazan i srdačan. To je doduše ono što zapaža nakon dva dana boravka u našem gradu, gdje je u okviru festivala britanskog filma “Fish And Chips” u subotu veče prikazan njegov film “Odlazak” (Departure, 2015).

Riječ je o njegovom prvom dugometražnom igranom filmu, snimljenom nakon dugogodišnjeg rada u pozorištu i svijetu kratkog metra.

Film prati odnos majke Beatris (Džulijet Stivenson) i sina, tinejdžera Eliota (Aleks Loter), koja sa majkom dolazi u vikendicu na jugu Francuske. U njihove živote ulazi još jedan tinejdžer, Klement (Feniks Brosar), a susret sa njim primorava Eliota da se suoči sa svojom seksualnošću, dok Beatris tjera da preispita svoj brak i život koji je do tada vodila.

Endru Stegal 2
Endru Stegal (Foto: Mladen Savković)

Šta je to toliko očaravajuće u jugu Francuske? Zar nisi i ti dobio inspiraciju za film dok si bio tamo na odmoru?

Da! To je jedan magičan predio u Langdoku. Moji prijatelji tamo imaju kuću i baš je tamo nastala ideja za “Odlazak”, a tu smo i snimali film. Oni imaju divnu kuću koja je potpuno bila prikladna filmu koji se razvijao u mojoj glavi. Ali film ima i druge, mnogo važnije autobiografske elemente. Djelimično je inspirisan i operom “Rusalka”, pričom o nimfi koja želi da dobije ljudsko obličje kako bi mogla da bude dodirnuta, zagrljena i voljena od strane ljudi. Likovi u mom filmu dijele tu želju.

Odrastanje, spoznaja sebe i sopstvene seksualnosti, zaljubljivanje… To su samo neke od tema kojima se bavi “Odlazak”. Međutim, u ovom slučaju te teme obrađuju se kroz prilično narušen odnos glavnog junaka, tinejdžera, i njegove majke. Zbog čega si izabrao taj odnos kao primarni u filmu? 

Prije svega ostalog, želio sam da ispričam ljubavnu priču između majke i sina. Ja sam imao određeno iskustvo sa svojom majkom u prevazilaženju predrasuda o njoj, a mislim da je i ona imala predrasude o meni. Vjerujem da je tako bilo ponajviše zbog toga što sam ja bio neprijateljski nastrojen prema njoj, s jedne strane, i što je ona bila nesrećna, sa svoje strane. Takođe, bio sam zainteresovan za to kako određeni događaji mogu spojiti ljude koji su se razišl. Ovo nije klasična ljubavna priča kakva se često viđa, jer nastaje spajanjem dvije sasvim suprotne priče – Eliot je zaljubljen u Klementa, dok se Beatris odljubljuje od muža Filipa. Ali kroz dvije paralelne priče, jednu o ljubavi koja se razvija i drugu o ljubavi koja se raspada, sin i majka uče o potrebama da priznaju jedno drugo kao emotivna i fizička bića, da budu strpljivi jedno prema drugom… I, što je veoma važno, da Eliot prihvati svoju majku iz jedne druge perspektive, da shvati da je i ona odraslo biće koje ima svoj život.

4620839656_678x401
Foto: http://www.motiongrouppictures.com

Kada si ti to shvatio u odnosu sa svojom majkom?

To se desilo baš tokom jednog odmora u Langdoku. Bio sam na odmoru sa roditeljima i prvi put sam je tada vidio nesrećnu. Mislim da je ona u tom trenutku bila na vrhuncu svoje loše faze, a i ja sam bio na vrhuncu svoje mizerije, pa je to bilo nešto što smo zajedno proživjeli

Da li je ona pogledala film?

Ne, još uvijek nije. Ona živi na Novom Zelandu, tako da ga još uvijek nije pogledala.

Plašiš li se njene reakcije?

Nervozan sam. Za mene je u redu da ja koristim svoje uspomene, ali da predstavim iskustvo svoje majke kroz film… To je veoma složena stvar. Ipak, ovo je moje razumijevanje iskustva kroz koje je ta žena prošla i moguće je da će se njena vizija svega razlikovati. Osim toga, ovo nije dokumentarac, već igrani film. Godinama sam radio na ovom scenariju i prolazio kroz različite verzije koje su zavisile od mnogih drugih faktora. Čak je i sam dolazak Džulijet Stivenson, koja u filmu igra majku, imao svoj uticaj.

Odlazak 3
Aleks Loter i Džulijet Stivenson, kadar iz filma “Odlazak”

Koliko ti je bilo teško da pronađeš glumca koji bi trebalo da igra Eliota, s obzirom na to da je taj lik umnogome zasnovan na tvom iskustvu?

Aleksa sam vidio u jednom komadu, kada je imao 16 godina, i odmah sam mu prišao poslije predstave, jer sam već tada razmišljao o filmu. Narednih mjeseci smo imali kastinge, ali stalno sam razmišljao o njemu. Kada sam ga konačno zvao, a od prvog susreta do tada je prošlo skoro tri godine, saznao sam da uskoro planira da ide da snima film na Tajlandu. Zato sam pojurio da se sretnemo i zatekao ga na stanici kako na jednoj klupi čita Kamija. Imao sam baš jak osećaj da je on moj Eliot.

A kakva je bila situacija sa Džulijet Stivenson?

Tokom priprema smo imali nekoliko glumica na umu. Tek krajem jednog ljeta neko je pomenuo Džulijet i meni je odmah postalo jasno da je ona bolja od svih glumica koje smo do tada uzimali u obzir. Ali ona je veoma zuzeta žena koja ima porodicu i posao. Tako sam i došao sam, u njenu kuću, jedne nedelje uveče, malo prije ponoći. To je bio jedini trenutak kada smo mogli da razgovaramo. Ali mi je rekla da ne želi da iko drugi dobije tu ulogu. Hemija između nje i Aleksa je bila nestvarna.

Premijera filma “Odlazak” bila je u Londonu, u okviru Londonskog filmskog festivala koji organizuje Britanski filmski institut…

Zapravo, imali smo jedno prikazivanje prije toga, na Festivalu britanskog filma u Dinaru, ali je zvanična britanska premijera bila u Londonu, pa smo potom išli i na druge festivale.

Odlazak 2
Aleks Loter, kadar iz filma “Odlazak”

Kako bi opisao Londonski filmski festival? Za nas je on i dalje u sijenci velikih evropskih festivala, poput onih u Kanu, Berlinu, Veneciji…

To je jedan od najboljih festivala na kojima sam bio zbog napora koji ulažu u predstavljanje vašeg filma publici. Njima nije cilj samo da uzmu vaš film i prikažu ga, već se zaista trude da film predstave publici, ali i industriji. Taj festival nema glamur Kana i Berlina, vjerovatno ni toliko značaj, ali zato slavi film na jedan intiman, ljudski način.

Da li je u planu bioskopska distribucija filma “Odlazak”?

U bioskope bi trebalo da uđe 15. aprila.

Kakve reakcije očekuješ?

Ne znam. Film je kupljen za prikazivanje u nekoliko zemalja u Evropi, nadamo se distribuciji u Francuskoj, ali uglavnom ga vezuju za LGBT događaje ili pak za cikluse evropskih art-house filmova. Mislim da je ovo, na neki način, ipak veoma konzervativna industrija.

Na koji način?

Tako što distributeri uvijek žele da igraju na sigurno. Distributeri isključivo brinu o tome koliko će novca da zarade od prodaje karata. Jer, oni su tu da prave zaradu, a ne da prave filmove. Zato su veoma oprezni. I previše, čini mi se. Ali ja sam optimističan. Mislim da je publika uvijek željna dobrih filmova i da u publiku treba ulagati.

Odlazak 1
Feniks Brosar i Aleks Loter, kadar iz filma “Odlazak”

Zanimljivo je što pominješ LGBT oznaku. Primjera radi, prije nekoliko godina, nakon pobjede u Kanu, svi su film “Plavo je najtoplija boja” opisivali kao lezbijsku ljubavnu dramu, iako je to iskrena ljubavna drama, bez obzira na pol glavnih likova. 

Da, baš kao sa filmom “Carol” ove godine!

Da li tebi smeta ta oznaka?

Ne pretjerano. Mislim da je inače veoma teško doći do publike, koja svake put kada bira kako će provesti veče ima toliko izbora. LGBT oznaka, ali samo ako je relevantna za tvoju priču, može da istakne film, bez obzira na to kakav je zvaničan stav povodom ljudskih prava u nekoj zemlji. Mislim da je fantastično kada filmovi kao što su “Carol”, “The Weekend” ili pak “Brokeback Mountain”, a nadam se i “Odlazak”, dođu do šire publike. Ali mislim da se to dešava zato što je publika u tim filmovima prepoznala nešto univerzalno, što znatno nadmašuje tu LGBT oznaku. Ne mislim da je “Planian Broukbek” LGBT film, mislim da su tu ljudi reagovali na sasvim druge emocije, teme i odnose.

Šta ti uglavnom biraš kada planiraš kako da provedeš slobodno veče?

Mislim da u meni postoje dvije suprotstavljene ličnosti. S jedne strane želim da uspostavim dijalog sa mnogim filmovima koji su snimljeni u prošlosti, a koje nikako ne stižem da pogledam, bilo da su iz Evrope, Južne Amerike ili Azije, koju nikako da načnem. A s druge strane i ja želim da me zabave Džejms Bond ili “Mad Max”.

Ne čini li ti se ipak da je “Mad Max” podigao pojam zabave na sasvim novi nivo?

Da! “Mad Max” i “Carol” su moji omiljeni filmovi iz prošle godine. To vjerovatno odslikava najbolje moj ukus. (smeh) Ali to su izvanredni filmovi. Pamtim i film “Šaulov sin”, veoma zahtijevan film, naročito ako ga gledate pod teškim mamurlukom iz prvog reda. (smeh) “Embrace of the Serpant” je takođe izvanredan kolumbijski film. Dopao mi se i “Mustang”. To je nevjerovatno inteligentan film. Kada se sjetim samo koliko sam zavidio reditelju na onome što je uspio sa tim glumicama…

 

Advertisements

One Comment Add yours

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s