„Ne možemo na silu snimati nekakvu veselu komediju, ako nas muči nešto drugo“

Piše: Mladen Savković

Na prvi pogled, reklo bi se da su Tihana i Goran posve različite ličnosti. On se u nedjelju, sat poslije podneva, pojavio u odijelu, sa kravatom, a ona u znatno ležernijoj varijanti. Dok je on više nego pažljivo vodio računa o mikrofonu koleginice pored sebe, da li je uključen ili nije, ona se se cerila fotografu, tajno mu pokazujući rukom RnR rogove. Ona na početku intervjua djeluje prilično impulsivno u odgovorima („Ma naravno da nam trebaju ratne priče, ako je to ono što nas i dalje muči.“), dok je on sve vrijeme odmjerenije odgovarao (Ja jesam mišljenja, možda, da nam fali malo tih laganih filmova, akcija, komedija, ali…)

Ali već posle nekoliko minuta razgovora sa njima, jasno vam je da se njih dvoje, Tihana Lazović i Goran Marković, zapravo odlično dopunjuju i nije ni čudo što sa takvom lakoćom nose teret kakav im je u potresnoj drami o ratu i posljedicama rata po imenu „Zvizdan“ nametnuo čuveni hrvatski reditelj Dalibor Matanić.

Još od premijere na Kanskom filmskom festivalu, gdje je osvojio nagradu žirija u programu „Izvjestan pogled“, film „Zvizdan“ uspješno živi na festivalima i u bioskopsim salama, namećući se kao najbolji hrvatski film prošle godine, a nerijetko se čuju i ocjene da je jedan od najboljih u novijoj hrvatskoj kimenatografiji. Film je srpsku premijeru imao 28. februara na FEST-u, a već krajem marta stiže u bioskope širom zemlje.


Reditelj Dalibor Matanić (Fine mrtve djevojke, Kino Lika, Sto minuta slave) ispričao je tri zasebne priče, raspoređene u periodu od tri decenije, 1991. do 2011. godine, u kojima par glavnih junaka iz srpskog i hrvatskog sela u ostvarivanju sreće i ljubavi sprečava rat, bilo da se on već desio ili tek treba da se desi. Sve tri priče, koje prožimaju i teme sazrijevanja, roditeljstva, povratka i odlaska, iznose Tihana i Goran igrajući tako ne po jednu, već tri različite uloge.

„Mene su zvali pretprošlog ljeta da dođem na audiciju i ja sam to odradio i otišao. A onda su me zvali poslije trideset minuta da se vratim, da probamo još jednu scenu. Prvo sam mislio da je u pitanju audicija samo za jednu ulogu, ali kad sam se vratio, skužio sam da je sad to već drugi lik“, kaže Goran u razgovoru za Ključaonicu. „Ali sam sve što treba odradio, potom sjeo sa Dadom, a on mi je samo rekao: ’Dobrodošao u film’.“

Za Tihanu, kojoj su uloge Jelene, Nataše i Marije donijele pregršt nagrada, uključujući i priznanje za evropsku zvijezdu u usponu na nedavno završenom Berlinalu, audicije pak nije bilo.

„Ja sam s Dadom sjela još prije negdje kada mi je rekao: ’Jesi li spremna za veliku avanturu i za veliko putovanje?’ Ja sam samo rekla: ’Može!’ Nisam tada ni znala o čemu se radi, ali sam znala Dadu. Davao mi je informacije na kantar, tako da sam polako ulazila u film“, navodi ona.

zvizdan_kzn_08
Foto: Dušan Milenković (www.fest.rs)

Međutim, ni jedno ni drugo ne žale se na rad sa Matanićem, već ponosno ističu da su sve vrijeme imali veliko povjerenje u njega i u cijelu priču zvanu „Zvizdan“, zbog čega im je snimanje proteklo uz više slatkih uspomena nego što će to imati publika nakon odgledanog filma.

„Ma s njim je prelako radit“, odmah će Tijana. „Mi smo bili od onih – što zabavnije iza kamere, to ozbiljnije ispred kamere. Stalno smo se zezali. On je ogromno dijete“, priča ona dok Goran dodaje:  „Gađali smo se hranom, polijevali se vodom. Znaš ono, ide sve, akcija, snima se, ona mrtva ozbiljna, a onda je netko polije vodom.“

Pojedine scene, ipak, nisu izazivale toliko smijeha. Naprotiv. „Zvizdan“ obiluje dramatičnim obrtima i scenama koje kod gledaoca mogu izazvati bijes, mučninu i nelagodu, pa čak i kada nema eksplicitnog nasilja na velikom platnu, već samo svijesti da se ono desilo ili se nazire na horizontu.

„Meni je bila posebna jedna scena kada ja trčim k njemu, dok on mrtav leži na zemlji“, otkriva mlada glumica. „Tu su izašle neke emocije za koje nisam ni znala da postoje u meni, negdje unutra. Zapravo, jako iskreno sam odigrala tu scenu, nisam stala plakati još sat vremena posle.“

Ni Goranu scena, jedna od možda najpotresnijih, koja gledaocu zadaje šamar već u prvoj priči, nije pala ništa lakše.

„Zajedno smo plakali. Između tejkova sam morao da brišem suze da se to ne vidi ponovo“, danas se prisjeća kroz osmjeh, dok Tihana nastavlja: „Obično ti se ne da plakati petnaest puta za redom, ali smo ovdje imali problem kako da se zaustavimo. To je meni ono posebno.“

11169793_1626263234271961_6112178256335133774_n

Njih dvoje prvi put su vidjeli film još u sobi za montažu, ali prvi utisak o onome što su napravili, kako kaže Marko, stekli su tek nakon što je „Zvizdan“ proteklog ljeta prikazan u Kanu.

„Super je što smo mi prošli dio od običnih smrtnika koji ne mogu nigdje proć’, a onda si sutradan zvijezda red carpeta, svi te slikaju i slično“, kaže Tihana. „Mi smo zapravo super ekipa, svi se super zabavljamo.“

Nakon tog uspjeha na prvu loptu, očekivanja u Hrvatskoj bila su velika. Ali se, kako na Pulskom filmskom festivalu gdje je film prikazan u punoj areni, a potom i nagrađen, tako i na premijernim projekcijama u ostalim gradovima Hrvatske, pokazalo da su visoka očekivanja i opravdana.

11010543_1626263400938611_386652165805812592_n

„Kritika je uvijek dobrodošla ako je dobronamjerna“, kaže Goran. „Doživjeli smo sve i svašta, od novinara koji su plakali dok su nas intervjuirali poslije filma do smijeha i radosti.“

Ipak, dodaje on, u Hrvatskoj (ništa manje nego u ostalim zemljama regiona) postoje ljudi „koji su tako frustrirani, koji mrze i koji minimiziraju bilo čiji uspjeh“. Ali, tu uskače Tihana: „Čuj, legitimno je da se film nekom može nesviđati, ali je činjenica da je film postigao uspjeh, da je osvojio tolike nagrade. To je činjenica. A utisci, oni ovise o ljudima.“

„Zvizdan“ je još jedna filmska priča o tragičnim devedesetim koje su zadesile zemlje nastale na ruševinama SFRJ. I premda se po kvalitetu izdvaja od ostalih sličnih priča, nije nemoguće da je ovdašnji gledaoci olako otpišu kao još jednu ratnu dramu. Ni Tihana, ni Goran, međutim, sa tim nemaju problem.

zvizdan_kzn_06
Foto: Dušan Milenković (www.fest.rs)

„Najlakše je napraviti film o ljubavnom paru, američki romantični film“, odlučno će Tihana. „Ali treba snimati filmove o stvarima koje te more. Ne možemo na silu snimati nekakvu veselu komediju, ako nas muči nešto drugo. Ja vjerujem da treba raditi filmove onda kad imaš nešto za reć. Kada budemo imali za kazat nešto drugo, onda će to samo doći. A i mimo filma, mi se stalno vraćamo, mi stalno idemo dva koraka naprijed, pet koraka nazad. Tako da…“

Goran sa svoje strane dodaje da nam ništa ne bi falilo kada bismo imaliveći broj komedija i filmova koji se bave laganijim temama. Ali nije samo u tome stvar.

„Ovo je, na kraju svega, umjetnički film. To je kultura. To nisu filmovi za zabavu. Ja jesam mišljenja, možda, da nam fali malo laganih filmova, akcija, komedija, ali mislim da smo isto tako mi kao ljudi previše zaraženi tom nekom ’ništa nas nije briga’ filozofijom, ajmo samo zabava, tulumarenje, igranje igara. Na kraju čovjek uopšte ne stigne razmišljati. Ni o životu, ni o sebi. Ponosan sam što sudjelujem u ovakvom filmu koji potiče na razmišljanje o životu. E to su meni najbolji filmovi.“

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s