„Nikad samlji nego krajem jula / Kad sve je, misliš, na dohvatu  …  Anđela koga slutiš nećeš sresti / A vazduh trudan je od blagovesti.“

Piše: Mladen Savković

Prije samo nekoliko dana, komentarišući domaću kinematografiju sa kolegama, prebrojavali smo erotske scene u domaćim filmovima koje:

1. nisu izrazito nasilne
2. nisu izrazito neprirodne (štaviše, natprirodne)
3. nisu izrazito humoristične/ironične/satirične/šta god vas zasmijavalo

I nismo mogli da se sjetimo mnogo takvih scena. A upravo jedan takva otvara film „Vlažnost“ (Humidity, 2015), debitantsko dugometražno ostvarenje reditelja Nikole Ljuce.

Iako bi se dalo pomisliti da „Vlažnost“ kao odgovarajući, erotikom nabijen naslov filma, ukazuje na to da će ovakvih sličnih scena biti još više, ovdje je akcenat stavljen na vlažnost vazduha, onu vlažnost koja ljeta u Beogradu često čini nepodnošljivim. Baš tokom jedne takve ljetnje sedmice odvija se i radnja filma koja prati poslovnog čovjeka Petra Đokića (Miloš Timotijević), pripadnika prenaglašene i precijenjene menadžerske klase, koji pokušava da prikrije nestanak svoje supruge Mine (Tamara Krcunović), ne znajući ni sam gdje je ona otišla niti zašto. A sve zarad održavanja privida savršenog života kakav se samo poželjeti može.

Uz ovakav zaplet, estetski odlično upakovana „Vlažnost“ uspješno vodi gledaoca kroz dva sata sata trajanja, iako reditelj (pametno) ostavlja brojna pitanja otvorenim. Ono što na tom putovanju  vidimo jeste život na visokoj nozi pomenute menadžerske klase, nastale na talasu nikad dovršene (a još manje uspješno započete) tranzicije, koja se probija ka vrhu gubeći svoje obrise čovječnosti, do tih mjera da je vrlo lako neprimijetiti nestanak jedne od osoba iz najbližeg okruženja.

Jedna od najvećih prednosti Ljucinog filma, jeste i to što se (prava rijetkost za našu kinematografiju) „Vlažnost“ oslobađa tereta ratnih devedesetih i odlučno gazi u probleme modernog društva. Beograd na ovom filmu ne djeluje kao grad koji je prije deceniju i po bio bombardovan i koji još uvijek nije obrisao prašinu sa ramena, a junaci u njemu ne vuku korijene i traume iz ratne prošlosti, ili bar gledalac to ne saznaje. Petar i njegovo okruženje žive u sasvim novom setu problema, od kojih su najveći dio sami izmislili/umislili. Kroz nekoliko primjera Petru se pred očima odvijaju „pravi“ problemi, sve dok mu, kako to nerijetko biva, jedan od usputnih likova u lice to i ne kaže, u trenutku kada su obojica na ivici svojih malih nervnih slomova.

Nasuprot Petrovom hladnom i ispraznom univerzumu, svijetu minimalističkih stanova, ispeglanih košulja i kravata, u obrisima naziremo i Minin svijet, svijet jedne filološkinje, koju svi vole i koja, čini se, uspješnije ostvaruje povezanost sa Petrovom porodicom i prijateljima, nego on sam. Ali u toj sveopštoj trci za novcem očigledno niko ne primjećuje da je „jedan od nas“ nestao. (Minin lik na trenutke djeluje znatno interesantnije nego Petrov, ne samo zbog svijeta iz kojeg potiče, a kojem bi trebalo posvetiti više pažnje, već i zbog izbora koje pravi, odluka koje donosi ili ne donosi, bježanja, vraćanja, utapanja…)

Među upečatljivijim likovima, a gluma u filmu je zbilja na visokom nivou, jeste Petrova sestra Bojana (Katarina Marković), čiji je najveći strah da će joj sin (koji je već sada čita kao bukvar) postati jedan od onih „nesposobnih intelektualaca“. Zapravo, suštinu filma u svega nekoliko rečenica ona više nego efektno izgovara dok sa bratom odmara u spa centru, tom svetom hramu gdje svi problemi modernog društva očigledno nestaju. Kao nekada pod tepihom.

Ono od čega „Vlažnost“, s druge strane, pati jesu opšta mjesta. Tako osim nekih, već nabrojanih klišea u iscrtvanju likova i njihovih svjetova, u filmu bespotrebno stoje i scene poput pokušaja samoubistva nepoznate osobe skockane u odijelu, sa krova Beograđanke, u kojoj je ljudima važniji zastoj u saobraćaju nego nečiji život. Premda konkretno ovu scenu može izvući simpatična pojava reditelja Stefana Arsenijevića u maloj ulozi razjarenog vozača, ona, kao i mnoge druge, ne donosi ništa novo u portretisanju otuđenosti ili sebičnosti do čijih nas granica život gura, u odnosu na već viđene verzije sličnih detalja.

Iako scenaio sadrži reference na lokalne priče, umjetnike i događaje, film u konačnici djeluje kao da je gotovo očišćen od lokalnih elemenata (osim slave kao porodičnog okupljanja koje može da nadživi sve nedaće) zbog čega je lako zamisliti da „Vlažnost“ dolazi iz bilo kog tranzicionog grada ili društva. Mada, vjerovatno to i jesu odlike takvih društava – sva srećna liče jedna na druge, ali ni sva nesrećna nisu bitno različita.

Ipak, da postoji tračak nade jasno je već na samom početku, u pomenutoj sceni seksa između Mine i njenog mlađeg ljubavnika (Slaven Došlo), koja se završava Lalićevim stihovima. Već tada je jasno da, bezmalo kao paralelni univerzum, tu na dohvat ruke postoji čitav jedan svijet suprotan Petrovom, koja je sav vlažan od bliskosti, natopljen poezijom:

Nikad samlji nego krajem jula
Kada je letu pedalj do zenita,
A hlorofilu aršin do rasula
U metastazi žutila i ruja,

Tamnije kada zelene su boje
U vrtovima, a strnjika suva,
Tamnija onda amplituda bruja
Vetra što obnoć u vremenu duva.

Nikad samlji nego krajem jula,
Kad sve je, misliš, na dohvatu: čula
Oštra ko nož još topao od točka

Brusača, ali bitno nedostaje:
Anđela koga slutiš nećeš sresti,
A vazduh trudan je od blagovesti.

(Nikad samlji, Ivan V. Lalić)

Vlažnost (2016)
Režija: Nikola Ljuca
Scenario: Staša Bajac i Nikola Ljuca
Uloge: Miloš Timotijević, Tamara Krcunović, Marija Krakman, Katarina Marković, Dragan Bakema, Milan Marić, Slaven Došlo, Vanja Ejdus, Jasna Ornela Beri, Feđa Stojanović, Jelena Stupljanin, Tanja Petrović, Biljana Keskenović, Vladimir Aleksić, Marija Opsenica
Fotografija: Maja Radošević
Montaža: Jelena Rosić, Nataša Damnjanović, Vladimir Vidić
Zvuk: Evelin van der Molen
Muzika: Janja Lončar
Produkcija: DART FILM
Distribucija: MCF

Film je domaću premijeru imao 26. februara na otvaranju 44. FEST-a. U redovnu bioskopsku distribuciju kreće 3. februara.