„Njihov ventil je umjetnost. Pišaso. To nije za svakoga…“

A013_C016_042096

Piše: Mladen Savković

Surova, sirova, puna bijesa i umjetnosti, dokumentarna filmska priča „Pixadores“ reditelja Amira Arsamesa Eskandarija (1979) otvorila je prošle sedmice Nedelju finskog filma u Beogradu. Neobična priča o grupi brazilskih umjetnika pišadoresa (Pixadores) koji Sao Paulo osvajaju svojim grafitima (pišaso) ispisanim na najneobičnijim, na prvi pogled nedostupnim i uvijek ilegalnim mjestima dovela je Eskandarija ponovo u Beograd, grad koji je napustio prije dvadeset sedam godina. Ovaj finski reditelj, porijeklom iz Iraka, sa svojom porodicom je krajem osamdesetih stigao u Jugoslaviju, gdje je dio djetinjstva proveo u prihvatilištu za izbjeglice. Te godine, kaže u intervjuu za Ključaonicu, bile su od velikog značaju za oblikovanje i razvoj njegove ličnosti. Film  „Pixadores“ njegovo je prvo dugometražno ostvarenje i donijelo mu je brojna priznanja širom svijeta.

Prije nego što si počeo da radiš na ovom filmu, pisao si scenario za igrani film o ljudima koji surfuju ne na talasima, već po vozovima (train surfing). Kako si od te fikcije stigao do ovog dokumentarca i uličnim umjetnicima, buntovnicima iz Sao Paula.

Obožavam da pišem fikciju. Volim da izučavam i analiziram stvari, da im se posvetim. To je moj način rada. Fikcija mi to omogućava. Ali počeo sam da pišem klišeiziranu priču na tragu ove, u kojoj su najslabije karike zaista bili silni klišeji. Oni su zapravo otkrili moje nepoznavanje same teme. Zato sam sebi rekao: „Hej, idi u Brazil, pronađi te ljude, surfuj po vozovima sa njima, vrati se i napiši priču.“ Otišao sam tamo, ali bilo mi je teško da ih nađem, postojalo je mnogo prepreka. Ipak, konačno sam ih našao, surfovali smo po vozovima, sjajno sam se proveo i počele su da se pojavljuju nove stvari, nove priče, novi likovi… Zapravo, mene nikada ranije nisu zanimali dokumentarci, ali tada sam pomislio: „Ako ikada budeš namjeravao da snimaš dokumentarac, to bi trebalo da bude sada.“

DSC00123
Foto: Mladen Savković

Kakve su bile reakcije tih ljudi kada si se pojavio sa idejom da snimaš film o onome što oni rade?

Mrzjeli su me kada smo se upoznali. Govorili su mi: „Jebeni Gringo, gubi se odavde! Ti čak ne znaš ni naš jezik.“  Ali sam se ja stalno vraćao. Počeo sam da se oblačim kao oni, da idem u akciju sa njima, da radim ono što oni rade. Našao sam i prevodioca. Kada sam prvi put sa njima surfovao po vozovima, onda su već postali naklonjeniji, kasnije su mi priredili i zabavu. Tada sam zašao u favele i vidio kakav je to svijet, vidio sam njihovu borbu, njihov bol. Vidio sam ih kako se plaše, ali uprkos tome, penju se po velikim zgradama. Jednostavno,  njihov svijet mi je postao veoma zanimljiv, želio sam da učim još više o njima. Postali smo prijatelji. I tek nekoliko sedmica prije mog odlaska iz Brazila pomenuo sam da bi bilo dobro da snimimo dokumentarac i prikažemo ovu priču Brazilu. I sjećam se da niko u Brazilu nije htio da prikaže film. Skoro cijele dvije godine! Čak ni najmanji festivali!

Zbog čega?

Zato što oni uglavnom mrze ove ljude. Znaš, tamo čak možeš i da ubiješ pišadoresa, a da ne zapadneš u neke probleme zbog toga. Vidio sam ljude koji po njima prosipaju ključalu vodu. Ako ih uhvate kako vise na zgradi, pokušaće da ih ubiju. Vidio sam to svojim očima… Tek kada smo počeli da dobijamo pozive sa velikih svjetskih festivala, dakle poslije dvije godine, zvali su nas da se pojavimo. I najzad, prošle godine, osvojili smo nagradu na velikom filmskom festivalu u Sao Paulu.

A034_C001_0420U8

Šta tačno ljudi mrze kod pišadoresa? Način na koji se oni izražavaju, njihovu formu, ili sadržaj poruka koje ispisuju?

Prijatelju, to su ljudi koji se penju po zgradama. Oni će ti se popeti na krov zgrade da bi ispisali nešto po zidu tvog stana. Kako da ih ne mrziš? To je svojevrsno nasilje! Poželjećeš da ih natjeraš da to očiste i da ti još plate. Ljudi na njih gledaju kao na sirotinju koju bi trebalo ostaviti da umre u bijedi. Ali to su mladi ljudi, bijesni ljudi, koji samo žive svoj tragičan život.

Oni nemaju obrazovanje, nemaju ideale, imaju  vrlo malo opcija, čak samo dvije, rekao bih. Ili će da postanu kriminalci ili će da postanu religiozni fanatici koji će da polože svoj život u božje ruke i da mu se prepuste, pa šta bude… Nema druge opcije. Pa kako da te to ne razbijesni. Zato ih nećeš vidjeti kako se penju po zgradama i crtaju duge. Ne. Oni su bijesni i hoće da i ti to vidiš, da i ti to osjetiš. To me je zanimalo.

Oni se ne pretvaraju. U našem društvu se svi pretvaramo. Znaš, neko kupi kožnu jaknu, obuče je i kaže: „Ovo je moja divlja strana. Sviraću hevi metal. Crtaću grafite. Biću neshvaćeni umjetnik.“ I ja sam prošao kroz te faze. Ali kod njih toga nema. Ako si u ovome, onda si u ovome svim srcem i dušom. To me je zainteresovalo. Ovi momci su prava stvar.

A034_C001_0420U8

Kulminacija u filmu dešava se kada pišadoresi dobiju poziv Berlinskog bijenala da gostuju u njemačkoj prestonici. Kakva je bila njihova reakcija na taj poziv, prelazak iz favela u galerije, iz potpune ilegale u mejnstrim savremene umjetnosti?

Njih boli uvo za mnoge stvari u životu, ali im je takvo priznanje veoma važno. Pogotovo zato što dolazi iz Evrope. Njima je Evropa važna referenca. Zato su bili oduševljeni kada su dobili poziv za bijenale u Berlinu. Neki od njih, uprkos tome što žive u favelama, koriste internet, znaju šta se dešava u Evropi, bili su obaviješteni o ekonomskoj krizi, o društvenim protestima, pa su mislili da je pišaso odlično oružje za te ljude. Ako si bijesan, ne moraš da koristiš uvijek fizičko nasilje da bi to ispoljio. Njihov ventil je umjetnost. Pišaso. To nije za svakoga… Ali ja volim ljude koji su aktivni, pojedince koji se bore protiv nečeg mnogo većeg.

Ti si porijeklom iz Irana, ali je tvoja porodica pred kraj osamdesetih izbjegla u tadašnju Jugoslaviju, gdje ste proveli nekoliko godina u prihvatilištu. Sada si se vratio u Beograd, prvi put nakon 27 godina otkako si otišao u Finsku, po izbijanju rata u Jugoslaviji. Kakve uspomene nosiš iz tog perioda?

Samo nevjerovatne, najljepše stvari. Bio sam veoma srećno dijete. Ovdje sam proveo period od sedme do desete godine. Naučio sam tri jezika za godinu dana! Upoznao sam toliko ljudi različitih nacionalnosti. Bio sam u prihvatilištu u hotelu „Hiljadu ruža“. Tamo sam se prvi put poljubio, imao svoj prvi ples sa djevojkom, popeo sa na najviše drvo u dvorištu tog hotela. Tamo sam se zaljubio i u Lepu Brenu, slušao o Crvenoj zvezdi i Partizanu. Nismo imali televizor ni video rekorder, ali se sjećam da mi je dječak iz Rumunije pričao o Arnoldu Švarcenegeru kao Terminatoru, čovjeku koji je visok tri, a širok dva metra. Silno sam se razočarao kad sam kasnije vidio da je to običan mišićavi čovjek. Tri godine sam ovdje išao u školu. Bio je to važan dio mog života i velikim dijelom zbog tog iskustva danas sam onakav kakav jesam.

A032_C009_0420HL

S obzirom na to tvoje iskustvo, kako misliš da bi umjetnici trebalo da reaguju na izbjegličku krizu koja već neko vrijeme traje u Evropi?

Znaš, za mene je bila velika stvar kada je počeo rat u Jugoslaviji, zemlji u koju sam došao. Bio sam dijete i pokušavao sam da shvatim šta se desilo. Mislio sam da je to zbog toga što je Jugoslavija tada izgubila važnu fudbalsku utakmicu. Obožavao sam fudbal, skupljao sam sličice za album sa vašim fudbalerima i mislio sam da su pobijedili na toj utakmici, zemlja se ne bi raspala. Htio sam da okrivim nekog drugog, bio sam dijete, nisam ništa znao. Dvije, tri godine kasnije, sreo sam jugoslovenske izbjeglice u Finskoj. Zar to nije ironija života? Nikada neću zaboraviti to. Mnogi članovi moje porodice kao i moji prijatelji u Finskoj imaju komšije koje su porijeklom iz Jugoslavije. Mislim da je naša odgovornost da brinemo o sebi, ali i o drugima. Razumijem ja dobro finansijsku situaciju, teško je, ali mislim da je na nama odgovornost da brinemo o drugima, o ljudima kojima je pomoć potrebna.

Ove godine na Berlinskom filmskom festivalu, u glavnoj takmičarskoj sekciji za igrane filmove pobjedu je odnio dokumentarac „Vatra na moru“ Đanfranka Rozija, koji se bavi upravo izbjeglicama. To je velika stvar za dokumentarni fim. Kako ocjenjuješ ulogu dokumentaraca u današnjem svijetu? Koliku moć oni imaju?

Sjećam se dobro trenutka kada sam gledao film „The Look Of Silence“ Džošue Openhajmera. Taj film me je pomjerio iz mjesta. U trenu me je promijenio. Dok je film išao, ja sam se mijenjao kao ličnost. Mislim da se to neće uskoro desiti sa nekim novim filmom. Imam prijatelja koji je sada u Indoneziji, gdje se i dešava radnja Openhajmerovog filma. On je oženjen Indonežankom, trebalo je da idem kod njih na nekoliko mjeseci da surfujemo po vozovima. Sjećam se da sam ga zvao odmah poslije filma da vidim da li ga je pogledao, šta misli o svemu tome? Nevjerovatno! To je moć remek djela. Nadam se da će neki od mojih filmova biti tako moćan…

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s