Piše: Mladen Savković

Bilo je to negdje prije dvije godine, koji sat iza ponoći. Pročitao sam i posljednju stranicu knjige, zalupio korice i pomislio: „Zar je to sve? Pa kako sad da je kraj? Ma šta je ovo?“ Sjećam se da sam prije spavanja dugo razmišljao o tome šta sve može da se desi sa dvije djevojčice, Elenom i Lilom iz siromašne naupljske četvrti čije sam odrastanje pratio kroz nekoliko dana (priznajem, iz drugog pokušaja, pod pritiskom moje genijalne prijateljice, nakon što sam prvog puta odustao poslije pedesetak stranica). Dan, dva kasnije, po dolasku u Beograd, odmah sam svratio u knjižaru jer je izdavačka kuća Booka već pripremila nastavak Napuljske tetralogije Elene Ferante. Ali sa drugom knjigom sve se ponovilo – nekoliko dana grabljenja svakog slobodnog sata da se čitaju nove stranice, pa opet ista ponoćna uznemirenost kada se pri poslednjim stranicama desilo ONO. (U redu, potrudiću se da ne otkrivam neke značajne događaje, za slučaj da među vama ima onih koji još uvijek čitaju.) Međutim, ovoga puta dočekalo me je svojevrsno hlađenje kada sam saznao da treći nastavak stiže tek za godinu dana. Čekanje se odužilo i nije bilo nimalo prijatno jer ono u čemu je italijanska književnica Elena Ferante uspješna, između ostalog, jeste u tome da vas potpuno uvuče u svijet koji je stvorila, da vas natjera da istovremeno volite i mislite sve najgore o njenim likovima, da razmišljate o temama koje pokreće i sve to uz dvije važne stvari – da osjećate onu radost i uzbuđenje čitanja knjige i da želite o njoj da razgovarate sa svima koji su je već pročitali. Na svu sreću, nakon trećeg nastavka već prošlog septembra stigao je i prevod poslednjeg, četvrtog dijela, a zatim i izvanredna serija u HBO produkciji, snimljena na osnovu prve knjige. Tako se čitalačka histerija koju su širom svijeta izazvale Elena Ferante i Moja genijalna prijateljica produžila još neko vrijeme, pa ovog januara Booka objavljuje još jedan Ferantin roman Dani napuštenosti. I to je samo početak.

Napuljska tetralogija prati Elenu i Lilu i njihovo odrastanje oivičeno siromašnim predgrađem Napulja. Radnja se prostire od ranih poslijeratnih godina i društva nagrizenog Drugim svjetskim ratom kroz cijelu drugu polovinu XX vijeka i brojna društvena previranja koja su obilježila život u Italiji. Radnju pripovijeda sada već starija Elena, priznata književnica. Nakon što saznaje da je njena prijateljica Lila nestala i izbrisala svaki trag svog postojanja, Elena odlučuje da joj prkosi i zabilježi sve detalje njihovog odrastanja, kasnijeg života i burnog odnosa koji su imale. Tetralogiju redom čine: Moja genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju i Priča o izgubljenoj djevojčici.   

Elena Ferante, genijalna prijateljica

„Čitam Elenu Ferante od njene druge knjige Dani napuštenosti, koju mi je poklonila jedna prijateljica i, skoro me izazivajući, rekla da je pročitam jer će mi pomoći da bolje razumijem žene i njihovu psihologiju“, otkriva u razgovoru za Ključaonicu italijanski reditelj Đakomo Durzi. Njegov dokumentarac Groznica Ferante (Five Stars Film Distribution) koji je jesenas prikazivan širom Srbije, ovih dana ima reprizne projekcije u Kulturnom centru Beograda kao jedan od najgledanijih prošlogodišnjih filmova.  „Gledao sam i prelijepi film Marija Martonea snimljen prema knjizi Nesnosna ljubav i tako se rodila moja čitalačka strast prema knjigama Elene Ferante. Nakon toga iščekivao sam izlazak njenih knjiga sa velikim nestrpljenjem, sve do kraja Napuljske tetralogije.“

Dokumentarac Groznica Ferante samo je jedan u nizu najrazličitijih pokušaja da se objasni tajna uspjeha Elene Ferante i njenih knjiga, prije svega Napuljske tetralogije.  Od Italije do SAD, preko Balkana i ostatka Evrope, brojne čitateljke i čitaoci teško mogu da odole pitkom stilu i višeslojnom pisanju ove književnice čiji je identitet i danas misterija.

„U jednom trenutku tokom čitanja druge knjige Napuljske tetralogije toliko sam se potresla da sam htjela da ostavim čitanje“, navodi književna kritičarka Nađa Bobičić. „Dok sam čitala njen roman Dani napuštenosti, na samom vrhuncu zapleta nisam izdržala nego sam okrenula posljednje stranice samo da vidim rasplet i onda sam se vratila i shvatila da je rasplet već počeo na nekoliko stranica od mjesta na kojem sam posustala. Ta vrsta dinamike i dramskog inteziteta svakako doprinosi tolikoj čitanosti njenih djela.“

Iako navodi kako Moja genijalna prijateljica i njeni nastavci nisu jedini bestseleri koji su izazvali sveopštu pomamu, Bobičić jasno uviđa u čemu je tajna njihovog uspjeha.

„Konkretno za ovu knjigu čini mi se kako je njen uspjeh u tome što autorka ne štedi ni likove, ni nas. Često djeluje da je okrutna i svijet koji prikazuje pun je nasilja, zla i nepravdi, ali to je i svijet ljubavi i međusobnog osnaživanja i prihvatanja. Ovo drugo posebno se odnosi na pokušaj ženskih likova da se osnaže i oslone jedna na drugu, bez obzira na to da li je riječ o odnosu majke i ćerke ili o prijateljskom odnosu.“

Mirjana Ognjanović, koja je Moju genijalnu prijateljicu prevela sa italijanskog jezika, priznaje kako se umalo prevarila kada je u Italiji naletjela na originalno izdanje knjige.

„Knjigu sam prvo videla u Italiji. Međutim, takoreći bizarna pojedinost ispostavila se kao bitna u tom trenutku. Oprema italijanskog romana Moja genijalna prijateljica meni je nagoveštavala petparačku sadržinu i ja sam pomislila: ‘Ne, ovako nešto neće mi se nikako dopasti. U stvari, ne interesuje me uopšte’, pa sam je zato preskočila“, ispričala je ona za Ključaonicu. „Već tada se govorilo o svojevrsnoj renesansi umetničkog pogleda na svet na napuljski način. Svemu je u značajnoj meri doprineo i reditelj Paolo Sorentino, glumac i operski reditelj Toni Servilo i mnogi drugi stvaraoci iz Napulja. “

Prema njenim riječima, tokom prevođenja knjige dvije stvari bile su joj vrlo zanimljive. „To je uverljivo dočaravanje života pedesetih godina XX veka u Italiji. Pomislila sam da to mora da je pisala osoba koja je te godine i doživela. Elena Ferante ne piše na dijalektu, samo naznači kada neki junak koristi napuljski dijalekat. Imala sam utisak da se prepliću dva stila, dva načina pripovedanja: jedan koji je jednostavan, više istorijsko-dokumentarni, dat kroz hroniku stvarnih zbivanja i drugi čiji je zadatak da psihološki dočara trenutke životnih spoznaja dve glavne junakinje. U tom pogledu, kombinacija mi se činila kao izraz eklektičke prirode autora.“

„ Čitati Ferante nije lako, ni emotivno niti racionalno, politički, čak ni feministički. Ona stalno proizvodi nelagodu, ali koja nas, ironično, ne odbija, već naprotiv privlači.“

Nađa Bobičić, književna kritičarka

Pokušaji da se Elena Ferante mapira na književnoj sceni s početka XXI vijeka nisu nimalo laki, smatra Nađa Bobičić. „Ovo je možda i najteže pitanje, jer ona piše o XX vijeku i iskustvima sada već starijih generacija, a opet i meni i mojoj generaciji njene knjige su značajne“, objašnjava Bobičić, koja je sa koleginicama i sve brojnijom publikom proteklih mjeseci na nekoliko književnih večeri razgovarala o fenomenu Ferante. „Mnogo toga u njenim romanima mi, kao mladoj ljevičarki i feministkinji, može zasmetati. Recimo to što se opisuje ženski prijateljski odnos kao velikim dijelom kompetitivan. Naravno, ovo je povezano i sa tim o čemu ona piše u svojim esejima u Gardijanu, a to je da je važno da se prikažu i negativne emocije, a ne samo da ih potiskujemo i prešućujemo. Čitati Ferante nije lako, ni emotivno niti racionalno, politički, čak ni feministički. Ona stalno proizvodi nelagodu, ali koja nas, ironično, ne odbija, već naprotiv privlači.“

MIT O ELENI

„Ne, apsolutno ne“, odlučan je Đakomo Durzi u odgovoru na pitanje da li treba da nas zanima ko je zaista Elena Ferante. Jer, italijanska književnica sve svoje knjige objavljuje pod pseudonimom, a kako joj je popularnost rasla do tačke u kojoj ju je magazin Tajm proglasio jednom od sto najuticajnijih osoba na svijetu, tako se sve glasnije potezalo pitanje o njenom identitetu. Ipak, potraga za Eleninim identitetom obila se o glavu italijanskom novinaru koji je svoje „otkriće“ nakon višemjesečnog istraživanja objavio krajem 2016. godine. Obožavaoci Elene Ferante bili su ujedinjeni u reakcijama – ne zanima ih ko je Ferante sve dok mogu da čitaju njene knjige. „Treba da uživamo u njenim knjigama i svemu onome što znamo, a što nam je ispričala u delu Fragmenti. To je i više nego dovoljno, a otkrivanje njenog identiteta ne bi tome ništa doprinelo“, dodaje Durzi.

Međutim, pisanje pod pseudonimom nije samo potkačilo književne radoznalce. Izazvalo je i pojedine književne kritičare koji su nerijetko raspravljali o tome da li se iza pseudonima krije jedna ili više osoba, da li je uopšte u pitanju žena… Baš kao i Durzi, Bobičić smatra da je većini publike potpuno nevažno ko je Elena u realnosti i kako se zaista zove.

„Ono što jeste problematično, a što preuzimam od Sali Runi, to je izvjesni seksizam, jer se često autorkama želi natuknuti kako one pišu o realnim iskustvima i svom životu, čime se u stvari nipodaštava njihov rad kao i vještina imaginacije“, tvrdi Bobičić. „Da li neko pita Orhana Pamuka, inače jednog od meni najdražih pisaca, da li je on u realnosti proganjao djevojku koja ga je odbila kao lik iz romana Muzej nevinosti? Vjerovatno ne, jer je svima jasno da je riječ o jednoj romanesknoj matrici, čak iako se on pojavljuje kao jedan od likova u romanu.“

Prateći Durzijev dokumentarac Groznica Ferante, gledaoce može da iznenadi to što je umjesto u Napulju i Italiji, najveći dio filma snimljen u Njujorku i SAD. Međutim, Durzi uz pomoć svojih sagovornika i sagovornica želi da istakne to kako je Ferante sveopšte priznanje u Italiji počela da uživa tek nakon što su je američka publika i kritika izdvojile iz niza autorki i zasule pohvalama.  Upravo tim tragom kreće se i drugi talas kritike sa pojedinim člancima o tome kako su Ferantine knjige na italijanskom stilski lošije od prevoda, te kako je za dio njene slave zaslužna prevoditeljka En Goldstin.

„Te stilske razlike u prevodu se nekako izglačaju. Bar mi se tako čini“, smatra Mirjana Ognjanović. „Na stranu što je, recimo, roman na engleski prevela ugledna prevoditeljka En Goldstin od koje se i očekuje da dobro prevede. I kada je govorila o srpskom prevodu, Adele Macola, koja je prevodila i sa srpskog na italijanski i sa italijanskog na srpski, rekla je da njoj čak srpski prevod zvuči koherentnije od izvora. Možda otuda i priče da su Genijalnu prijateljicu, budući da autorka koristi pseudonim, pisale zapravo dve osobe, a sledeće romane iz serije i više njih. Svakako, mislim da je Moja genijalna prijateljica najbolji od četiri koji govore o prijateljstvu dve junakinje. Ne smatram da je italijanska čitalačka publika reagovala lošije. Doduše, oni imaju jednu istorijski potvrđenu knjigu sa sličnom temom, roman Srce Edmonda de Amičisa. Osim toga, strancima opisi Napulja i začetka velikog italijanskog ekonomskog buma moraju delovati primamljivije. Čarobno. Znate li da ljudi hrle sa svih strana sveta da obiđu tajnovita mesta iz knjige Elene Ferante?“

GENIJALNA TELEVIZIJSKA PRIJATELJICA

I zbilja je tako. Sve su češći putopisi o Napulju  i mjestima o kojima Ferante piše, iako ona danas najčešće stoje u sasvim drugačijem izdanju. Ipak, rejon sličan onom iz knjiga nikao je zahvaljujući televizijskoj seriji koju su zajedničkim snagama realizovali HBO i RAI. Sive, tmurne zgrade poslužile su reditelju Saveriju Kostancu kao kakve pozorišne kulise za oživljavanje uzbudljivog svijeta kojim koračaju Elena i Lila.

Prilično vjernu adaptaciju zaokružio je odličan kasting sačinjen kako od profesionalnih glumaca, tako i od naturščika kojima su povjerene ne samo značajne sporedne već i glavne uloge. Izvanredan odabir djevojčica i djevojki koje tumače Elenu i Lilu kroz djetinjstvo i kasnije odrastanje, prati cijeli niz odličnih mladih talenata u ulogama njihovih prijatelja i članova porodice koji kroz osam epizoda vode gledaoce na putovanje puno ljubavi, nasilja, dječje radoznalosti, klasnih razlika i borbi za bolji život.

„Rekla mi je: ‘Slušaj, prvi put kad sam pomislila na Moju genijalnu prijateljicu, prvi prizor na koji sam pomislila bio je svadbeni prijem, veoma vulgaran prikaz života u Napulju. Molim te, vrati prijem.’ Ona je veoma jaka. Dopada mi se to.“

Saverio Kostanco, reditelj

Rad sa Elenom Ferante reditelj Kostanco u razgovoru za Njujork Tajms opisao je kao „rad sa duhom“ koji se sastojao od niza elektronskih prepiski, smjernica, sugestija i pregovora. Nakon prvog propalog pokušaja saradnje na ekranizaciji romana Izgubljena ćerka, Ferante je ovog puta sama inicirala saradnju sa Kostancom preko svog izdavača i bila je, tvrdi on, više nego spremna da mu prepusti konce.

„Otkrio sam da, osim što je izvrsna književnica, ona ima veoma istančan sluh za filmski narativ. Tako da nije bila sasvim zaštitnički nastrojena prema svom djelu, iako ja, naravno, nisam imao namjeru da mijenjam njegove ključne aspekte“, izjavio je Kostanco za Varajeti. „Radili smo tako što bismo joj pokazali prvu ruku našeg scenarija, a ona bi nam poslala komentare. Ali i kada smo predložili vrstu narativne strukture koja se umnogome razlikuje od one u romanu, koja je mnogo klasičnija, nije ni trepnula. Mislim da je već bila spremna na promjene.“

Ipak, nekih stvari Ferante nije željela da se odrekne, kao što je scena vjenčanja kojom se završava prva knjiga. Naime, Kostanco je pomenutu scenu namjeravao da izbaci iz serije zbog premašenog budžeta i probijenih rokova snimanja. „Rekla mi je: Slušaj, prvi put kad sam pomislila na Moju genijalnu prijateljicu, prvi prizor na koji sam pomislila bio je svadbeni prijem, veoma vulgaran prikaz života u Napulju. Molim te, vrati prijem“, otkrio je reditelj za Njujork Tajms. „Ona je veoma jaka. Dopada mi se to.“

Ako se o književnom uspjehu i položaju Elene Ferante u Italiji do sada moglo raspravljati, sada je sasvim jasno da je Moja genijalna prijateljica fenomen kako u drugim zemljama, tako i u Italiji. Premijerno emitovanje prve epizode serije na RAI televiziji 27. novembra pratilo je nevjerovatnih sedam miliona gledalaca i gledateljki, piše Varajeti, a taj broj tokom kasnijeg emitovanja pojedinih epizoda bio je čak i veći.

Ukoliko neko do sada nije uvidio da Elena Ferante uživa da, bar do neke granice, igra po svojim pravilima, onda je vrijeme da na scenu stupi glumica i buduća rediteljka Megi Džilenhol. Upravo će ona režirati film Izgubljena ćerka, snimljen prema istoimenom romanu za koji Kostanco svojevremeno nije bio spreman.

„Prošlog novembra (novembar 2017. godine, prim.aut) provela sam nekoliko nedjelja pišuću Eleni Ferante. Rekla sam joj sve što sam imala o tome kako ja zamišljam Izgubljenu ćerku. Odgovorila mi je i rekla: ‘Možeš da dobiješ autorska prava, ali ti moraš da režiraš film“, objasnila je Džilenhol prilikom gostovanja na Njujorker festivalu. „Pomislila sam, pa ne znam, šta ako ne budemo mogli da finansiramo film sa mnom kao rediteljkom? Šta ako se nešto dogodi? Ali je ona bila izričita: ‘Ne, samo ti.’ Skoro da sam se rasplakala jer žena kojoj se divim bukvalno govori: ‘Možeš ti to!’“

Vijest o ekranizaciji Izgubljene ćerke objavila je Ferante u svojoj redovnoj kolumni za Gardijan, u kojem je objasnila svoj odnos prema ekranizacijama.

„Veoma je važno za mene – za nju, za sve žene – da njen rad bude samo njen i da prođe dobro. Moj već postoji, sa svojim prednostima i manama“, napsala je Ferante.

Sa ovom filmskom adaptacijom koja će, ukoliko bude ostvarena, svakako privući veliku pažnju, kao i narednim televizijskim ekranizacijama preostalih knjiga iz Napuljske tetralogije, ali i potencijalnim novim knjigama i prevodima, sasvim je sigurno da će „groznica Ferante“ i dalje drmati planetu. I to ne samo onaj njen dio koji uživa u čitanju, jer su svijetovi koje Ferante stvara dovoljno živi, zavodljivi, potresni i višeznačni da se razliju i van stranica knjiga i preplave znatno širu publiku.