Tekst i fotografije: Mladen Savković

„Tražiš li Dacu“, začulo se iz malog otvora na trafici. Ispred tog prozora bile su, kako to obično biva, nanizane raznorazne novine, ali su iznad visile vreće praška za veš, dok je sa strane stajala tezga sa voćem. Prodavac se u tom nesvakidašnjem univerzumu jedva nazirao, onako zatrpan sa svih strana, ali mu to nije smetalo da me spazi dok sam izlazio iz biblioteke. Vjerovatno me je spazio već prilikom ulaska, koji trenutak ranije, samo da bih otkrio da biblioteka tog dana nije ni bila otvorena. „Daca je morala da ode u Sentu, ali vratite se sutra, stalno je ona tu“, obaviještava me prodavac. Za Dacu, inače Darinku Maljugić, kao i za sam Mokrin u kojem se ova priča dešava, prvi put sam čuo prije koju godinu kroz projekat „Kako im uspeva?“ koji je bacio svijetlo na bibliotekare-superheroje iz cijele Srbije. U videu posvećenom biblioteci u Mokrinu o Daci, a zbilja je tako svi zovu, pričali su sa velikim oduševljenjem i poštovanjem mladi i stari. Na pomen toga, dan kasnije kada je zatičem u biblioteci, ona odmahuje rukom i kroz širok osmijeh dobacuje onu frazu: „Ma sve su to moja deca!“

Biblioteka u kojoj radi nosi ime po pjesniku Miroslavu Miki Antiću, još jednom čuvenom Mokrinčaninu, čija se kuća nalazi nedaleko od biblioteke. Premda to slučajni prolaznik ne može da zna, jer nam Daca otkriva da je tabla sa imenom biblioteke ukradena. Biblioteka nema adekvatan toalet, a donedavno nije imala ni internet. Ali ono što ima jeste nevjerovatan odnos sa zajednicom, povezanost sa cijelim selom i publiku na kojoj druge ustanove kulture u mnogo većim gradovima mogu samo da joj zavide. Stoga ne čudi što je 2012. godine nagrada „Najbolji bibliotekar“, koju dodjeluje Bibliotekarsko društvo Srbije, stigla u Mokrin, iako ova bibliotekarka nije shvatala šta je toliko posebno u tome što ona radi.

A kada je počela da radi u ovom selu, Daca je naslijedila kolegu koji je stradao u udesu. I koji je bio obožavan od strane brojnih Mokrinčana. Nije bilo nimalo lako ući u njegove cipele. Štaviše, prisjeća se, tokom prva tri mjeseca njenog rada u Mokrinu u biblioteku skoro da niko nije ušao. „Taj Mokrin je toliko puta kroz istoriju bio prevaren i izgiran, pa nije ni čudo što ljudi nemaju poverenja. Ali sam onda počela da uvodim neke promene, pa sam iznenadila i njih, ali i oni mene. Kada sam organizovala prvu dramsku sekciju, a to je bilo negde početkom dvehiljaditih, prijavilo se više od osamdesetoro dece. Pet pozorišnih predstava za dva meseca“, priča mi oduševljeno. „Učim decu da treba da nastupamo pred raznim grupama, da nemamo ni tabue ni predrasude, da je umetnost dostupna svima i da ono što radimo svi zaslužuju da vide. Zato nemaju problem da se uključe u bilo koji vid aktivizma i pomognu. Trudim se da to negujem kod dece, a onda oni to prenose na roditelje“, nastavlja, dok ja krajičkom oka gledam luckastu karikaturu koja visi na zidu i pitam se da li je to ona?

„Da, da, to me je nacrtalo jedno moje dete. Miloš. I on i njegov brat i njegova sestra, pa čak i njihova majka, svi su prošli kroz moju dramsku sekciju. Da vidiš šta mi je još ostavio“, brzo se udaljava od stola za kojim sjedimo i tamo, iza svog pulta, izvlači kutiju sa posve neobičnim figurama i šahovskom tablom. „Ovo je banatski šah sa Lalama. Pogledaj kakvi su kralj i kraljica. Prave Lale. Laufer je u stvari, kako mi je Miloš rekao, jedna baba oštrokondža što zaviruje svuda po komšiluku i prati radnju“, vadi figuricu po figuricu, dok se igramo pogađanja ko je ko u banatsko-šahovskom svijetu. „Vidiš, pioni su guske. To je još jedna specifičnost Mokrina. A umesto konja, tu su deca u džakovima koja se trkaju, to ti je jedna banatska dečja igra.“

„A šta predstavlja ova flaša“, pitam je začuđeno, pokušavajući da na tabli uočim šta nam je ostalo od praznih polja. Prije nego sam shvatim, Daca odgovara: „To je top! Pa znaš ono kad otvaraš šampanjac, a on pukne!“

USKRŠNJA OLIMPIJADA

Pomenuti autor crno-bijelog univerzuma i Dacine karikature, Miloš Srbljin, autor je i neobičnog jajeta, skulpture koja stoji na ulazu u Mokrin. To je samo jedan od nagovještaja Tucanijade, svjetske atrakcije po kojoj je Mokrin poznat i koja se po dvadeset šesti put održala ove godine na Uskrs. Milošev brat Bogdan, prisjeća se kako je kao mali učestvovao u juniorskoj sekciji svjetskog takmičenja u tucanju jajima. Koju godinu kasnije nadmetao se i sa seniorima iako, priznaje, bezuspješno. Sada sve češće pomaže pri organizaciji, pa ne učestvuje u više nego profesionalnim, dramatičnim i nimalo naivnim nadmetanjima.

Ovo takmičenje iz godine u godinu privlači sve više kako posjetilaca, tako i učesnika iz cijelog svijeta. Ipak, pobjedničko jaje najčešće dolazi iz neke od mokrinskih kuća. I to nije ništa slučajno, objašnjava Bogdan. „Ti ljudi već od januara počinju da traže jaja. Obilaze kuće, imanja, salaše… Jedan moj prijatelj dođe već u januaru kod mene i uzme nekih tridesetak jaja.“ Tom prilikom, nastavlja on, sprovodi se neki od rituala koji potencijalnom šampionu Tucanijade mogu da otkriju koliko tvrdu ljusku ima odabrano jaje. „Uzmeš jaje i kuckaš u zube“, pokazuje stiskajući zube. „Treba da čuješ zvuk sličan onome kad uzmeš nož i kuckaš u staklo. To se čuje onako tanko, oštro. Kada čuješ takav zvuk, onda je to jaje jako. Kada čuješ tup zvuk, onda je ta ljuska slaba. Tako praviš odabir. Sledi proces kuvanja. Tačno se zna koliko to traje, kako se ljuska ne bi oštetila.“

Međutim, cijela priča podignuta je na sasvim novi nivo kada se, u prilog ozbiljnosti ovog takmičenja, počelo sa nasadom najkvalitetnijih jaja. Prema Bogdanovim riječima, kada učesnik Tucanijade ide u odabir jaja, on zapravo od desetine izabranih samo dva ili tri komada daje za takmičenje, a ostala jaja nesumnjivo dobrog kvaliteta čuva za nasad, za dalje potomstvo.

„Postoji nekoliko kuća u Mokrinu koje se redovno smenjuju u pobeđivanju, već godinama imaju određenu sortu kokošaka koje daju jaka jaja. Ja nešto sad pokušavam da provalim, ali teško“, priznaje Bogdan.

PRIČA O UKUSU KOJI SE TEGLI

Ovaj tridesetogodišnjak, inače učitelj po profesiji, u rodno selo vratio se nakon studija u Somboru, kratkog života u Novom Sadu, pa čak i jedne godine provedene u Kini. Danas radi u Mokrin House-u, prvom ruralnom coliving i coworking prostoru u Srbiji. U pitanju je imanje koje su otac i sin, Branimir i Ivan Brkljač, pretvorili u seoski kutak po mjeri ljudi iz cijelog svijeta, čiji posao nije vezan za određenu lokaciju. Takozvani digitalni nomadi. Renovirana kuća porodice Novakov i nekoliko sasvim novih zdanja arhitektonski odudaraju od cijelog sela, u kojem je teško naći zdanje izgrađeno nakon raspada SFRJ. Stoga nimalo ne čudi što su Mokrinom u početku širile raznorazne glasine od toga da je u pitanju buduća mljekara pa sve do potencijalne kuće velikog brata.

„Bilo je onih koji su mislili da je to neki prostor samo za strance ili da su tu sve neke vip osobe. Znaš,  to nije obična kafana, to nije ni neka etno kuća. Nisu mogli da povežu šta je to“, objašnjava Bogdan. Vremenom, korak po korak, počeli su i Mokrinčani da osvajaju prostor ovog imanja, kroz najrazličitije događaje i druženja. Bogdan katkad sijeda u stolicu novog podkasta Sofra sredom koji se jednom nedjeljno snima u Mokrin House-u, a prisjeća se i ljetnjeg bioskopa na otvorenom, brojnih radionica…

Ono u čemu je ovo imanje posebno uspjelo jeste uvezivanje sa lokalnim proizvođačima, pa je tako za doručak u Mokrin House-u nizbježan mokrinski sir. I to ne iz bilo kog domaćinstva, već iz onog najboljeg! „Najbolji sir prema mojoj skromnoj proceni, ali i prema nagradama koje je osvojila, pravi Danica Terzić i mi ga ovde koristimo. Svima mogu da ga preporučim“, navodi Bogdan koji, između ostalog, vodi računa i o tome od koga se nabavljaju namirnice za hranu na imanju. Dio namirnica, lako je pretpostaviti, dolazi iz njihove bašte, ali su neki proizvodi djelo različitih mokrinskih domaćinstava.

„Ono što mi za doručak nudimo gostima su džem od kajsije i pekmez od šljiva, a to sam pronašao kod porodice Malenčić. Oni su malo pojačali dozu koju su pravili za sebe, pa su imali nešto viška za prodaju i mi smo se dogovorili sa njima. Tako da pekmez koji jedemo zapravo je isti pekmez koji su oni pravili za sebe. Med kupujemo od porodice Ristić koja to radi decenijama i sto posto je prirodan.“ Ipak, standardni mokrinski sir svakako je najpoznatija gastro čarolija koja dolazi iz ovih krajeva. Bilo da dolazi u svom izvornom obliku, bilo da je prošaran vlašcem, ljutom paprikom, šunkom, pa čak i kikirikijem! „Taj sir je zanimljive teksture i jako se lepo ponaša u svakoj situaciji, na pici, za rendanje… On se tegli, napravi se da bude jako rastegljiv, da bude na celom stolu u jednom komadu i žene to onda rolaju, da bi se na kraju dobila velika teška sabijena rolna sira.“

COLIVING. COWORKING. MOKRIN.

Mokrinskom siru nije mogla da odoli ni Filipa Donovan, književna agentica koja je radila na najrazličitijim meridijanima i svojim klijentima, izdavačima, filmskim i televizijskim kućama, donijela neke od najznačajnijih naslova današnjice. U Mokrin House stigla je početkom januara i tek mi je na kraju razgovora priznala da je došla kako bi se oporavila od dvije važne stvari – slomljenog srca i narušenog zdravlja.  Kliše, zar ne? Ali njen put do Mokrina zapravo je vodio preko nekoliko svetskih metropola.

„Tokom boravka na Baliju upoznala sam na jednoj žurki momka iz Austrije koji je tamo otvorio coliving prostor i koji mi je kazao da se šire po cijelom svijetu. Zato sam kasnije, kada sam išla u London na sajam knjiga, odlučila da ih posjetim, a ostala sam sa njima skoro pola godine. Tako sam se zainteresovala za ovaj koncept suživota i dijeljenja radnog prostora.“

Tada je i prvi put čula za Mokrin, ali nije bila sigurna da li baš želi da se upušta u vojvođansku avanturu. Kada je posle nekoliko mjeseci provedenih u Los Anđelesu završila u Njujorku, trebalo joj je još malo vremena da shvati da joj ne odgovara život u gradu. „U Njujorku sam boravila u sličnom prostoru, gdje sam ponovo čula za Mokrin House. Kada sam se razboljela, morala sam ozbiljno da razmislim šta mi treba i shvatila sam da mi treba upravo ovo, ovakva vrsta mira“, dodaje zaključujući kako bi svi trebalo da živimo na selu, jer je seoski mir nešto što nema cijenu.

PARIZ – MOKRIN – ISTANBUL

I zaista, dovoljna je jedna jutarnja šetnja u Mokrinu, da shvatiš da taj mir nema cijenu. Iako sa svojih pet hiljada stanovnika nije malo selo, Mokrin ne napada sa svih strana, već te pušta da dišeš duboko, gledaš oko sebe i upijaš sliku po sliku. Prosto se zapitaš da li je ovo selo toliko pitomo i nenametljivo zbog ne malog broja praznih kuća, koje ne mogu a da ne ostave gorak okus, ili je pak to do prirode njegovih stanovnika, do ravnice, vremena.

Tog jutra, prva slika koja me je natjerala na razmišljanje bile su moja dva stopala na šinama na kraju sela. Pruga odavno već ne radi, ali u danima stare slave njom je išao i legendarni Orijent Ekspres. Premda mi i dalje zvuči nevjerovatno, upravo je u Mokrinu ovaj luksuzni voz stajao ne bi li se njegova lokomotiva „obnovila“ na vodenoj pumpi. Riječima još jednog čuvenog junaka pisane riječi iz Mokrina, Raše Popova, voz bi stao u Mokrin na kratko, da bi se ta velika lokomotiva pojila vodom. Danas pored pruge stoji samo oronula zgrada mlina, dok rastinje nagriza šine i uspomene koje su preko njih išle sve od Istanbula do Pariza.

Petnaestak minuta, koliko od ove stanice treba do centra sela, prekida tek po koje dobro jutro prolaznika na biciklu ili neka od nesvakidašnjih kuća koje remete vojvođansku seosku idilu. Kafanice, tu i tamo, prodavnice i pijaca, crkve i neizbježne kladionice, čak i kineski butik. I, doduše odavno zatvoren, znak za disko klub „Mokrin“.

U centru sela nekoliko arhitektonskih dragulja socijalizma, nedavno obnovljena škola sa nizom bicikala ispred, i pomalo zapušten, ali i dalje stamen spomenik Radovanu Radi Trniću, učesniku NOB-a i narodni heroj Jugoslavije. I glavni gradski trg ime nosi po datumu, 9. januar, u znak sjećanja na krvavi januar 1942. godine i strijeljanje više od sto muškaraca i žena od strane njemačke policije.

Prilazim oglasnoj tabli postavljenoj, uz još jedno neobičnu trafiku, ovoga puta u ulozi pekare, i izučavam znamenitosti i važne tačke u Mokrinu. Začuđujuće, ali dok je sa zgrade biblioteke neko ukrao natpis sa njenim nazivom Mesna biblioteka „Miroslav Antić“, uočavam da kuća slavnog pjesnika na ovoj mokrinskoj „ne smijete propustiti“ mapi uopšte nije ucrtana. Za razliku od, recimo, obližnje pumpe. Srećom, do Antićeve kuće nije teško doći, iako to nije nikakva posebna kuća, ali spomen ploča na njoj se i dalje drži. Traje, baš kao i Mikine riječi koje sasvim precizno, vrlo poetski i ništa manje zaneseno otkrivaju u čemu je tajna tog naziva: „Pa zašto se zovemo Mokrin? Zato što smo mokra braća! Zato što je to velika poplava u ljudima, poplava osećanja, ljubavi i ludosti.“

U Mokrinu sam boravio početkom februara kao polaznik prvog kampa za mlade pisce u organizaciji Mokrin House-a. Utiske sa kampa koji je okupio dvanaestoro ljudi iz Srbije i Crne Gore, možeš da pogledaš OVDJE.