Piše: Mladen Savković
Ulica je Vuka Karadžića. Već je prošlo jedanaest uveče. Hladno je, početak februara je, počinje da pada kiša. Koračam brže, kao pokušavam da stignem neki od poslednjih autobusa sa Studentskog trga, a zapravo me mrzi da vadim kišobran iz ranca pa se nadam da ću stići do stanice prije kiše. Jebiga, kiša je bila znatno brža.
Sad sam već na korak od Knez Mihailove, Zastajem da pronađem kišobran na dnu ranca i odjednom shvatam da prekoputa mene neko sjedi u mraku, za laptopom. Osvijetljeno joj je samo lice. Iako su svijetla u galeriji ugašena, lice joj se jasno vidi. U prvi mah mi se čini kao da gleda u mene, ali ne. Ona gleda u svoj računar. Djeluje koncentrisano. Djeluje usamljeno.

Čak i samo jedna ta slika, koja je tako upečatljivo visila u mraku ULUS-ove galerije, bez ikakvog problema privlači mi pažnju. Kroz izlog bacam pogled i na ostale slike. Galerija je puna nekih čudnih likova koji u tom mraku zure u svoje telefone, onako kako i sam često to radim. Ne mogu baš sve da ih vidim, a i vrijeme mi polako curi niz kišobran, pa dajem sebi obećanje da ću svratiti sledeći dan do galerije da pogledam izložbu.
Naravno, to se ne dešava. Dešava se život zbog kojeg prolazi jedan dan, pa još jedan, pa još nekoliko, sve dok se najzad ne zaputim u galeriju, samo da bih već sa ulaza shvatio da je izložba završena, spakovana, na staroj adresi nje nema više. Saznajem od radnica u galeriji ime umjetnika. Ivan Milenković, zvuči mi poznato, nije to valjda onaj Ivan Milenković? Sigurno nije. Dajem sebi obećanje da ću ga potražiti na internetu, što se, naravno ne dešava. Dešava se život, kao i obično, i ja zaboravljam na sve te slike i njihove junakinje i junake.
Sada ćemo sve ovo malo da ubrzamo, ne moramo da idemo dan po dan.

Dakle, sada je već početak aprila, pandemija uzima maha, već danima ne izlazim iz stana. I opet je nekih jedanaest uveče. Ovoga puta ja sam taj koji sjedi za laptopom, na terasi koja jedva da ima dva kvadrata, šaljem mejlove jer mi nikako ne polazi za rukom da rad od kuće ograničim na neko prihvatljivo radno vrijeme. U ulici je skoro pa sasvim mirno. Nisam navikao na to da baš nema nikakvog saobraćaja. Čuje se samo jedan glas iz zgrade prekoputa. Komšinica sjedi na svojoj maloj terasi, možda za kvadrat većoj od moje i priča telefonom. Neki video poziv je u pitanju, čini mi se. U svom tom mraku, vidim samo njen lik koji je osvijetljen telefonom, vjerovatno kao što ona može da vidi mene neki sprat iznad, poluosvijetljenog, kako sjedim sa laptopom u krilu.
I tek mi tada, skoro puna dva mjeseca kasnije, pada na pamet – mogao bih da izguglam ko je Ivan Milenković i kakvi su to uopšte njegovi radovi. Jer u tom trenutku, usred ove pandemije, usred ovog ko zna kojeg po redu policijskog časa, moja komšinica i ja, premda se ni ne poznajemo, izgledamo kao likovi sa njegovih slika.

„Ideja je došla spontano kada sam napravio fotografiju jednog druga, tada sam shvatio da je to realna i svakodnevna situacija koja nas okružuje, a sledeća tema u mom slikarstvu. Nisam se zadržao na fotografiji jer mi je izazov da prenesem atmosferu i karakter portretisane osobe gde je glavni izvor svetlosti iz savremenih uređaja“, priča Ivan.
Onog trenutka kad sam pronašao njegov Instagram profil, postalo mi je sasvim jasno da, iako nisu nastale baš ovih dana, njegove slike tokom trenutnog vanrednog stanja poprimaju sasvim novo značenje. Sva ta asocijalnost, izolovanost i odsustvo neposredne komunikacije poslužili su mu kao inspiracija za radove koje (ni)sam imao prilike da vidim na ULUS-ovoj izložbi „de-lighted/ Osvetljeni ekranskom svetlošću“. I sav taj svijet isprekidan tehnologijom sasvim izgleda drugačije, svjestan je toga i Ivan, u ovim trenucima u kojima nas tehnologija povezuje još više nego ranije.

„Dobre i loše stvari su podeljene. U ovom trenutku naša komunikacija je zasnovana onlajn više nego ikada“, primjećuje on. „Društvene mreže su doživele pravu eksploziju i time koliko toliko povezuju ljude kojima je direktan kontakt smanjen ili totalno ukinut.“
„Reakcije su bile dobre, izložba je bila jako posećena“, prisjeća se Ivan otvaranja u ULUS-u, gdje je publika mogla da vidi njegove radove do 4. februara ove godine. „Izložba je posle Beograda preseljena u Leskovac, na poziv Leskovačkog kulturnog centra i trajala je do prvog dana vanrednog stanja kada sam i skinuo izložbu u poslednjem trenutku pre planirane dezinfekcije celog LKC-a.“

Posebno su mu bile zanimljive reakcije različitih generacija na radove, koje se razlikuju baš kao i način na koje stariji, mlađi i oni između upotrebljavaju tehnologiju u svakodnevnom životu.
„Zanimljivo je to što stariji ljudi reaguju mnogo više na ovu temu nego mlađe generacije. Valjda više uočavaju društvenu razliku u poređenju sa nekim vremenom u kom su oni odrastali”, tvrdi on, dodajući kako stariji češće imaju odbojnost prema tehnologiji i teže joj se prilagođavaju, za razliku od djece koja danas odrastaju uz istu.

Ove po mnogo čemu jedinstvene dane proljeća, otkako je uvedeno vanredno stanje, Ivan provodi uglavnom u ateljeu, uz neizbježno smanjeno kretanje i kontakte sa drugim ljudima.
„Znao sam da ću to vreme da iskoristim na najbolji mogući način tako što ću kako fizički, tako i psihički da budem u ateljeu“, objašnjava on, dok se ja pitam gdje su nestali svi oni moji karantinski planovi i kako je već stigao maj. „Zadao sam sebi zadatke na kojima radim i koje svakog dana malo po malo realizujem. Pred spavanje odgledam seriju ili pročitam priču iz knjige O čašici uz čašicu, koju je nedavno izdao moj kum i kolega grafičar.“
Upitan da prokomentariše potencijalne načine na koje kriza može da ugrozi njega kao umjetnika, ali i cijelu kulturnu scenu Srbije, kratko kaže da ne bi da se bavi predviđanjima.

„Razmišljam pozitivno i nadam se da će karantin-atelje da donese neke pozitivne rezultate u budućnosti. Pitanje egzistencije umetnika je oduvek bilo prisutno, ali siguran sam da će iz ove situacije proisteći mnogo kvalitetnih umetničkih radova. Sektor kulture je ugrožen, umetnička udruženja i nezavisne asocijacije se trude da pomognu umetnicima kroz komunikaciju sa Ministarstvom kulture, nadam se da će u tome uspeti i da će svi planirani konkursi biti realizovani. U suprotnom, vizuelni umetnici će biti totalno prepušteni sami sebi.“
Kao da svi ovi radovi sa „Delighted“ izložbe nisu bili dovoljni da se prišiju uz ovo surovo proljeće, Ivan me je u prepisci zamolio da sačekam još jedan dan sa objavljivanjem teksta. Poslaće mi, kaže, poslednji rad koji je ovih dana nastao u njegovom ateljeu.
I evo ga.
Tu je.
Za sam kraj svega, nadam se.

————————-
Ivan Milenković rođen je 1988. godine u Leskovcu. Nakon završene Škole za tekstil i dizajn u rodnom gradu, završava i Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu (smjer: slikarstvo), gdje 2012. završava i master studije u klasi redovnog profesora Gordana Nikolića. Član je ULUS-a od 2012. godine. Uz brojne grupne izložbe, samostalno je izlagao u Parizu, Beču, Palermu, Beogradu, Novom Sadu, Vranju i Leskovcu. Dobitnik je BIAFARIN nagrade za mladog umjetnika na izložbi Nord Art 2019 u Bidelsdorfu, prve nagrade za sliku na Oktobarskom salonu u Leskovcu 2015. i 2016. godine, kao i prve nagrade Fakulteta likovnih umetnosti za mozaik „Pas“.
Ukoliko želiš da pogledaš još Ivanovih radova, možeš da posjetiš njegov Behance profil, kao i profile na društvenim mrežama fejsbuk ili instagram.





